I taman da pogledam fotorobota, opet mi je ispao. Kao i vilica koja je sad bila do poda. Tyler Mossoumeri je Ty. Moj Ty. Živim sa kriminalcem.
--
Nisam mogla vjerovati.
Ne, Ty nije takav. Ty nije kriminalac, nije ukrao one zlatne poluge, danas ujutro. Uostalom, on je tu. Spava u sobi.
U 10:47.
Molim te, Bože da je u sobi, molim te. Govorila sam si dok sam polako dolazila do sobe, na svojim štakama, naravno. Još jednom sam si ponovila tu istu rečenicu u glavi. Stisnula sam kvaku. Čulo se škripanje vrata, jer sam ih otvarala polako, bojeći se prizora kojeg ću ugledati.
Nije ga bilo.
"Ne, ne, ne, ne!" htjela sam vrištati, a samo sam uspjela reći tu jednu riječ. 'Ne'.
Što ću, dovraga, sad?
Nemam nikoga koga bih mogla nazvati. Nemam kamo.
Okej. Smiri se. Diši. Udah, izdah. Ponovi. Sjedni i razmisli.
Znači, ovako ću. Nekako ću završiti u bolnici. Smislit ću kako. Tamo će biti Austin. Austin će mi pomoći. Ako ništa drugo, bar ću biti u bolnici 1 do 2 tjedna.
Stubište.
Izašla sam na stubište u ulazu.
Sad ili nikad. Hajde, D., možeš ti to.
Bacila sam štake niz stepenice. Održavala sam ravnotežu na jednoj nozi. Zatvorila sam oči i duboko udahnula.
Sekunda me je odvajala od skoka, od bolnice. No u trenu su se nečije snažne ruke omotale oko moga struka i zaustavile me od toga.
"D., koji je tebi vrag?" te snažne ruke pripadale su Tyu. Odkud on sa tu?
"Makni se od mene!" proderala sam se.
"Šta sam ti napravio?" vjerujem da se pravi glup.
"Miči te svoje ljigave ruke od mene! Ti... ti... kriminalče!" napokon sam uspijela izgovoriti tu riječ.
"D., o čemu ti, ali ozbiljno?!" meni se našao praviti lud. Kreten.
"Ne pravi se da ne znaš!" izderala sam se na njega.
"Ne znam što?!"
"Da si jebeni kriminalac, i da je potjerana jebena tjeralica za tobom, i da te je jebena žena sa pulta prepoznala!" ne znam zašto, no suze su navrle na moje oči.
"Zašto plačeš?" nježno je upitao, pokušavajući me zagrliti. Samo sam se odmaknula.
"Zašto skrećeš sa teme?" uporna sam da doznam zašto je to napravio.
"Molim te, makni se sa ruba stepenice. Idemo u stan, i sve ću ti objasniti." pružio je svoju ruku da se uhvatim za nju "Molim te."
"Ne diraj me!" pomaknula sam se još jedan korak unazad.
Korak koji sam požalila. Koji me je smjestio u bolnicu, opet.
"Dallas!" Ty se proderao i brzo dotrčao do mene. Ležala sam na dnu stepenica. Nepomično.
Nikad me nije zvao punim imenom. Dallas. To zvuči tako čudno iz njegovih usta. Uvijek sam bila D. Samo D.
"Ne! Nemoj zaspati! Ne zatvaraj oči! Ostani sa mnom! Dallas, molim te! Trebaš mi!" vikao je plačući nad mojim, skoro pa bezživotnim, tijelom.
Sljedeće čega se sjećam je zvuk sirene. Policije i hitne.
Osjetim snažne ruke oko mog struka i noga. Netko me je nosio u svom naručju. Pokušala sam otvoriti oči, no sve je bilo tako mutno. Nisam ništa vidjela. Osim crvene boje. A takvu su uniformu imali ovi iz hitne.
I ponovno u bolnicu. Već sam postala česti gost.
-
Ležim u bolničkom krevetu. Čujem zvukove aparata. Dišem na respirator. Osjetim to. Pokušala sam otvoriti oči. Bezuspješno sam to napravila. Čujem što se oko mene događa, ali ništa ne mogu. Ne mogu pomaći niti jedan dio tijela.
Zar se sve ponavlja?
Zar sam u komi?
Dobra stvar je ta da se svega sjećam. I Tya. I J.a... svega. Nažalost.
-
Ponekad pomislim kako je moj život san. Jedna ogromna noćna mora. Pa se zapitam: ''Kad ću se probuditi?'' Pa dođe i drugo pitanje. Hoću li se uopće probuditi?
Tako žarko želim da je sve ovo samo noćna mora. Želim se probuditi i nasmijati se svemu, jer znam da me čeka bolji život, a ne taj iz noćne more.
Zašto noćna mora? Zašto ne? Roditelje nemam. Brata ili sestru nemam. J.a nemam. Jednostavno rečeno, nikog nemam. A treba mi netko. A da taj netko nije kriminalac.
Želim da taj netko bude ujedno i moj dečko, i najbolji prijatelj. Želim da imamo odnos kao brat i sestra. Da me čuva i pazi i brani od dečkiju, da ih tuče i zaprijeti im ako me samo pipnu. Imala sam to. Sa J.om. Ako me je netko samo krivo pogledao, našao bi se pribijen na najbliži zid ili na podu u trenu oka.
Osjetila sam kako je netko stavio svoju ruku u moju, a zatim tiho prošaputao "Dallas."
"Znaj da mi je žao zbog svega. Zbog J.a, a sad i zbog ovog incidenta sa Tyom. Znam da ti je život težak, no drži se. Znam da ti to možeš. Ti si borac. Ti si McCarter."
Ne znam kad sam zadnji put čula svoje prezime. Zapravo, znam. Na natjecanju. Kad mi je bilo 13. Tad sam trenirala nogomet. Poslije toga je sve nekako otišlo nizbrdo. Tad su me svi počeli zezati zbog obitelji.
"McCarter nema roditelje!"
"McCarter je jadna."
"McCarter živi u domu za delikvente."
Posebno mi je smetalo kad su govorili da živim u domu za delikvente. Nije to bilo to. Bio je to dom za nezbrinutu djecu. A nakon toga je nastupio dom za delikvente.
Zamrzila sam to prezime. Prestala sam trenirati nogomet. Markirala sam školu. Donijela sam neke odluke kojima se baš i ne ponosim. No ima i onih kojima se ponosim, koje su mi pomogle u daljnjem životu.
Počela sam trenirati boks. Sama. Bez trenera. Sa 16 godina sam otišla na prvu uličnu borbu. Mogu reći da me je ženska dobro natukla. No to mi je dalo poticaj da idem dalje. Umjetničko ime mo je bilo D. Tako je i ostalo. Nakon neke dvije godine sam postala neporaziva. Nitko, ali baš nitko me od tad nije pobijedio.
Na svakoj borbi me je jedan dečko promatrao. Iznova i iznova. Poslije jedne borbe sam mu prišla. Bila sam bahata i hladna prema njemu, kao i prema svakome drugome. No on me je trpio. Znao je kako treba sa mnom. Znao je moju prošlost. I tako je sve i počelo.
Trenirala sam sa njim. Svaki dan bar po 2-3 sata. Na internetu smo gledali mečeve poznatih boksaša. Vježbali smo njihove pokrete. Imala sam taktiku-imala sam pobjedu. Sve je bilo odlično. Do jednog dana. Policija je došla. Na autu nije bilo sirene pa nismo mogli pobjeći na vrijeme. Pola nas se uzvuklo, pola ne. U drugoj polovici je bio i J. Nisam htjela otići bez njega, ali sam morala. Nažalost. Cura s kojom sam se borila me je vukla da trčim, da pobjegnem, da se izvučem. Pogledala sam J.a još jednom, a on je usnama oblikovao jedno malo Volim te.
Dugo se nismo čuli. A ja nisam izlazila iz kreveta. Nit' na doračak ni ručak ni večeru. Čak je i doktor dolazio.
Nakon dugih 10 mjeseci, cimerica mi je rekla da imam posjet, a meni je glava i dalje bila zabijena u zid. Kad sam čula slabašno D. znala sam tko je to. Skočila sam mu u zagrljaj. Uslijedio je i poljubac. Kad sam ga pitala tko nas je izdao, rekao je "Ne brini, ne znaš ga." Kad sam ga pitala za ime tiho mi je šapnuo "Ty."
Tada nisam znala, no sad znam. Ty je razlog zbog kojeg smo J. i ja bili odvojeni 10 mjeseci.
