...Mi smo stvorci od navike, zato očekujemo da će sve ići vječno kako jest i sami vjerujemo i nadamo se nekoj vječnosti, zato se i opiremo pormjenama bilo koje vrste, kako se naše navike ne bi najednom urušile, kako stabilnost i stalnost koje uzimamo zdravo za gotovo ne bi propale. No unatoč svemu tome, svakom našem trudu, promijena je stalna, i mi smo joj, htjeli ili ne, podložni baš kao i sve drugo što jest, ako ne i više.
...Kako li se samo mi ljudi suprotstavljamo prirodnim zakonima koji upravljaju cijelim svemirom.Sve ima početak i kraj, a ipak se mi smatramo vječnima. U svemiru je sve živo maleno, sve traje kao stotinka sekunde u jednom danu, a ipak si mi nekom sebi urođenom bahatošću prisvajamo vječnost, i ne samo to nego i poznavanje razloga za bit svega. No, što je drugo i za očekivati od stvoraka koji su od gladnih nomadskih lovaca-sakupljača postali ''vladari'' svijeta (pa makar i samo prividno vladari), negoli bahatost?
...Zaista, koliko nadobudni smo, pitam se? Mi, čiji život traje rijetko više od 80-90 godina, mi za sebe svojatamo shvaćanje, razumijevanje Vječnosti, a ne možemo ni zamisliti (možda bolje reći, predočiti si) pojam od desetak tisuća godina.I ne samo to, nego mi tvrdimo da posjedujemo znanje o Vječnosti! Zašto, zašto uvijek tvrdimo da znamo ono što ne znamo, pred kime se to imamo potrebu praviti većima nego što jesmo?
