16.3.
Dat ću primjer za prethodni zapis.Trebalo mi ja nešto vremena da nađem prigodan primjer, no kao to što često biva u mom dnevniku, dobar primjer sam našao u religji, tj. u odnosu ljudi prema svojim božanstvima.U tom odnosu se može uvidjeti i strah i ljubav, u različitim omjerima ovisno o kulturi, vremenu, i na kraju krajeva samoj osobi. Sama božanstva ili pak bog naređuju da ih se štuje, što zahtjeva jednu određenu dozu strahopoštovanja sa strane onih koji štuju. Također u nekim slučajevima božanstva zahtjevaju da ih se voli.Naravno, trenutno ne uzimam u obzir da su božanstva poput lutaka u rukama vještih lutkara, jer trenutno to nije bit. Trenutno bih se htio osvrnuti na to kako taj odnos straha i ljubavi istovremeno izgleda i kako djeluje na ljude. Strah je puno primitivniji i jednostavniji osjećaj od ljubavi pa ću krenuti od tuda. Prvi osjećaj čovjeka prema božanstvu koje je sam stvorio, jest strah. Štoviše samo božanstvo prvo zahtjeva strah.A čovjek, malen i bez znanja kakav jest pred sveznajućim stvorem kojeg je stvorio, prihvaća strah, i strah od božanstva postaje dio njega. Što je, možda bi praktična osoba rekla, dobro.Strah od božanstva spriječava čovjeka da djeluje protiv zakona božanstva, a kako ti zakoni, po svojoj naravi, ne mogu biti pogrešni, čovjek može djelovati samo ispravno, ali samo ako se dovoljno boji posljedica ukoliko ne djeluje po volji božanstva.No, može li takvo stanje trajati? Praktična osoba, mudra i manipulirajuća osoba, bi uvidjela da ne može.Jer odnos građen na strahu je odnos u kojem uvijek postoji opasnost za onog koji izaziva strah. Zašto? Jer ljudi bježe od straha, a kad ne mogu više bježati se bore. A božanstvo ne može trpjeti prebjege i sukobe, baš kao što ni ljudi ne mogu trpjeti stalni strah. Pa se stoga, putem odabranika božanstva (vještih lutkara) u igru uvodi novi osjećaj, ljubav. Ljubav se, dakako, prvo pretstavlja kao milost božanstva nad svojim, eto već sada, stadom.Ipak i ovdje je božanstvo sasvim ljudsko, ali ne na način na koji lutkari to prikazuju, već na način da zahtjeva uzvraćanje ljubavi. Ono je ljudsko, i ljubav božanstva je ljudska, jer je uvjetovana, i to vrlo jasno: ili ju čovjek uzvrati ili je osuđen na vječnu propast.Ako je vjerovati lutkarima, osuđen je i na jadan život. Čovjek, opet slab i slabo oružan da se obrani ili da postavi bolje uvjete prihvaća taj „dar" ljubavi u svom odnosu sa božanstvom. I tako dolazi do tog ključnog trena kada se u čovjeku javlja istovremeno i strah i ljubav prema božanstvu.Danas će se puno jasnije isticati ljubav prema božanstvu, prije svega jer se u prošlosti isticao i poticao strah, a to je kako su vješti lutkari uvidjeli, donijelo dosta zla, a potom i jer su ljudi, u svojoj naivnosti i ljudskosti, počeli božanstvu davati, ne čistu ljubav uvjetovanu strahom, nego ljubav uvjetovanu njihovom vlastitom sebičnošću.Iz prevarenih mušterija, ili pak mušterija koje su natjerane u kupnju proizvoda, su sami postali lukavi trgovci. No nisu ljudi nisu lukaviji od božanstva, lutke, a kamoli od lutkara, i sami ne vide da ih navala ljubavi vodi polako ali sigurno u isto stanje u koje ih je doveo strah.Ipak to ima i nekog smisla, ljudi ponavljaju svoje pogreške i sve se vrti u krug. Samo taj čudni odnos, u kojem ima straha i (često lažne) ljubavi ostaje isti.Prateći i samo Machivellijeve riječi, božanstvo će, baš kao i lutkari, uvijek rađe da ga se stado boji, to je uostalom prvo što je i zahtjevalo, a onda će, ako može, samim strahom koji u ljudima stvara, samim prijetnjama koje izgovara, u njima stvoriti i neku vrstu ljubavi...kržljavu, deformiranu i neiskrenu, ali to je ionako najbolje što božanstvo (lutkari) zaslužuje.
18.3.
Vratio bih se na primjer od prošlog puta, smatram da sam možda ponešto izostavio, a možda je vrijedno napominjanja.Naravno, ovdje neću ići sa pretpostavkom da božanstvo nije umotvorina, jer ono to jest.Dakle, kada sam govorio o problemima koje je strah zadao božanstvu, zamjetio sam jednu stvar.Božanstvo je zapravo preslika čovjeka onog vremena kada je ono nastalo, ono je onakvo kakvi bi ljudi željeli biti, a ljudi žele biti gospodari, oni žele moć, ali žele i ljubav, pod svaku cijenu, pa i ako je dobiju prisilom.Nasuprot tome je pojedinac, čovjek, koji može biti puno više nego ono čime ga čine njegove sitne želje, kojima se božanstvo vodi. Ima i još jedna razlika, božanstvo je gotovo uvijek, makar se i to danas mijenja, bila statična pojava. Onakvim kakvim su ga ljudi osmislili takvo je zauvijek ostalo, stoga ni ono samo ne može nuditi ništa novo, ništa više od onoga što su ljudi u božanstvo ugradili.Pojedinac je pak, kao i cijeli svijet, samo niz promjena (samo mijenja je stalna).Još jedna stvar koju sam možda nedovoljno objasnio jest ono što ljudi čine u strahu, ili ono što pak strah čini od njih.Naime, strah ljude tjera u zvjerstva, a u želji da se straha oslobode su sami sposobni postati čudovišta, nešto što su božji poslanici uvijek vješto koristili, sami ne videći dugoročnu štetu, jer kada se čovjeka navike na zvjerstva, onda je teško vratiti prijašnje stanje.Valja mi zamjetiti da je glavni strah koji je ljude tjerao u zvjerstva strah od toga što će biti ako ne učine kako im njihovo božanstvo preko poslanika zapovijeda.
Ljubav, koja je uvedena, može se reći radi ravnoteže, se pokazala u tom lako iskvarljivom odnosu, koje je takav jer je građen na ničem doli iskvarenim namjerama, jednako lošom.Ona zvjerstva koja su ljudi činili iz straha od kazne, sad bi činili iz želje za nagradom (život vječni). I to je ono što sam mislio pod time da su postali vješti trgovci, jer već traže neku nagradu u zamjenu za svoje djelovanje, nagradu koja bi ih pak riješila onog vječnog problema, straha od vlastite smrtnosti. Dakako da ima i onih zaluđenih ljubavlju, no i oni su opet više zaluđeni nagradama te ljubavi prema božanstvu nego li samom ljubavlju.
Za kraj sam se sjetio, volio bih vidjeti koliko bi vjernika bilo kada bi im se oduzele sve navodne nagrade za života i poslije njega, kada bi se ta njihova ljubav i njihov strah sveli na ono osnovno: „voli me bezuvjetno jer sam tvoj Bog", bez nagrada i bez kazni. Mislim da takav bog ne bi imao više od par vjernika...ali možda bi, u takvom slučaju, štovanje božanstva čak dolazilo u obzir kao razumna, osobna i bezazlena stvar.
24.3.
Slijedi moj kratki govor o slobodi govora:
„Sloboda govora je temeljno ljudsko pravo.Ona je ujedno i temelj svake države koja bi se uistinu htjela nazvati demokratskom i slobodnom.Radi slobode govora se mnogo krvi prolilo u našoj povijesti i čak nakon toliko borbe ona još uvijek nije svugdje postignuta.Ondje gdje pak i je postignuta, se prema njoj odnosi kao prema svim velikim stvarima koje mi ljudi postignemo.Prvo ju se smatra vrijednom, onda ju se s vremenom zapostavi, a kada se nešto zapostavi to ohrđa, a ako to nije dovoljno, naše poznavanje toga ohrđa, sve dok se ne nađemo u situaciji gdje to nešto, u ovom slučaju slobodu govora, smatramo nepotrebnim (zbog vlastite nesposobnosti i nemara).Neki od nas čak počinju smatrati slobodu govora lošom i uvijek s spremni se zalagati za njezino dokidanje.A to je loše, to je krivo i nedopustivo, a navest ću i razloge zašto.Prvo i najosnovnije, sami ljudi koji bi drugima oduzeli njihovu slobodu govora i izražavanja su najčešće licemjeri, jer bi samima sebi očuvali ta prava i štoviše vlastiti govor bi uvijek nastojali učiniti nedodirljivim.Primjera ima svugdje u povjesti, u Hrvatskoj ih je bilo i ne tako davno, a i danas ima imitacija. Drugo, ukoliko se i povedemo tim načinom razmišljanja, koji oduzima drugome slobodu da govori jer bi mogao reći nešto uvredljivo ili pak iznijeti neku ružnu istinu, gdje bi nas to dovelo? Danas bi smo zabranili jednom, drugi dan drugom, treći dan trećem i tako u nedogled, sve dok nitko neće moć reć išta što bi moglo nekoga uvrijediti. Ukratko, svi ćemo morat u javnosti biti beskičmenjaci bez stava.A to nam se baš i ne bi svidjelo zar ne? I treće, smatram najvažnije, kada se nekome oduzme pravo da govori ne oduzima se pravo samo njemu, nego se oduzima i svima ostalima njihovo temeljno pravo da ga saslušaju.A oduzimajući drugima pravo da ga saslušaju se oduzima mogućnost razmjene znanja, mogućnost razmjene ideja, a time i mogućnost napretka cjelokupnog društva.Zato je sloboda govora neprocijenjivo pravo, jer ona nije govorenje svega što nam padne na pamet, ona je sredstvo za unaprijeđenje društva."
27.3.
Svaka misa kojoj prisustvujem ima u propovijedi jedan jasan slijed i on je dokaz da je svaka misa tek svećeničko prodavanje svog proizvoda, tek uvjervanje naroda da je bespomoćan bez Crkve, tek još jedan korak u orobljavanju duha čovjekova.Stvar ide ovako, poprilično jasno: prvo se govori o čitanjima, onda se iz čitanja izvuče neka mana današnjeg društva, ili pak neka kvaliteta koja danas fali, ili se pak izvuče nekog dušmanina i u današnje doba prenese, a onda se u Kristu (tj. njegovim namjesnicima, dakle u Crkvi) nudi rješenje, lijek, i spas od nevolje.Kako bolje uvjeriti nekoga da te voli i traži, negoli kad ga uvjeriš da si mu očajno potreban, jer je sam nesposoban?
