Ne postoji takvo što kao religija mira. To ne može postojati. Mir može biti ''religija'' kako bi se neki izrazili (''mir je moja religija''), no to je prije čisti idealizam i uveličavanje mira, negoli stvarna religija. One prave religije, ili čak bolje rečeno, teističke religije, da budem specifičniji monoteističke (kršćanstvo, islam, judaizam) ne mogu biti ''religije mira''. Onaj koji takvo nešto tvrdi, govori budalaštine, ili kako to inače biva, govori to jer je apologet jedne od tih religija. Razlozi zašto one ne mogu biti religije mira su jednostavni, i zapravo može ih se uočiti iz ranih perspektiva i sa obzirom na razne stvari.Prvo i prije svega, velik broj religija (posebice islam i kršćanstvo) u svojoj osnovi imaju religijski ekspanzionizam, dakle preobraćivanje i stjecanje novih sljedbenika, i kao što su kroz povijest pokazale, metoda im pri tome nije bitna. Drugo, svaka organizirana religija će neizbježno članove društva dijeliti one ispravne (vjernike) i one neispravne (pripadnike drugih vjera ili nevjernike). A to je samo osnovna podjela, također će ih dijeliti, kao što možemo vidjeti kod nas, na one ''prirodne'' i ''neprirodne'', na one ''od Boga'' i one ''od Vraga''. Nadam se da ne treba naglasiti da će konstantno huškati sebi podobne na one sebi nepodobne. I tu dolazimo do trećeg razloga zašto religije nisu ''religije mira''. One svoju prirodu, svoj ustroj, svoj način funkcioniranja vuku od onih oblika vlasti koji su postojali za njihova organiziranja, nastanka (i s kojima su one nerijetko bile slizane), dakle one korijene vuku od autokratskih, despotskih vlasti. Pa stoga ni ne čudi da se prema cijelome društvu, kao i prema pojedincima, kroz cijelu povijest, točno tako ponašaju, kao prema podanicima, kmetovima, koji trebaju misliti što gospodar zapovijeda.Četvrto, vrlo kratko i jednostavno, sami sveti spisi većine religija (opet naglašavam monoteističke) nerijetko daju izričitu naredbu da se vrši nasilje nad nekom skupinom ljudi. I za kraj peto, što je možda trebalo biti rečeno na početku, religija ne može biti religija mira, jer onda ja kao pištolj, oružje (oruđe) koje samo po sebi, bez nekoga tko će ga upotrijebiti, je neutralno. Ljudi, religijski vođe mogu biti ljudi mira ili ljudi sukoba te je to na kraju ono što će odrediti određenu religiju...pa ipak! Istina jest da iz svih gore navedenih razloga, religija daje puno veće koristi i puno je naklonjenija ka korištenju za sukobe, negoli za mir.
Ako širenje kršćanstva/islama usporedimo sa čovjekom koji hoda, onda ono nije kako bi nam pripadnici tih dviju religija predstavili, dobrohotan čovjek zaodjenut u čisto bjelu halju, koji šeće pustinjom i skuplja izgubljene ljude.Ono je, na svaki način gledano, baš suprotnost onoga kako nam se predstavlja, dakle to je onda čovijek koji hoda i orobljuje svakog na koga naiđe, a pustinju natapa potocima krvi onih koji pruže ikakav otpor. Stoga sama ekspanzija tih istih religija, ako je usporedimo sa čovjekom i sa ljudskom ćudi, je identična kopija onoga što bi Bog tih religija bio:
Megalomanski krvnik opsjednut kontrolom.
Vjera, bog i crkva su tri potpuno različita pojma i mogu egzistirati bez problema neovisno jedan od drugog. Vjeru imamo svi, jer to je najširi pojam bilo da je to biće, stvar ili pojava i možemo vjerovati u osobe, novac, događaje, predmete itd, itd, pa tako i u izmišljene ili povijesne osobe. Bog ili božanstva su mnoga, odabir može biti odabran ili češće nametnuti i njegovo postojanje određeno je i njegovom definicijom : Reci mi tko/što je bog, pa ću ti reći postoji li. Crkva je samo hijerarhijska organizacija koja si je uzela za pravo da tumači način vjerovanja, plaši i obećava vjernicima štošta, agresivno drži svoje pozicije u društvu, živi na račun društva i neprekidno širi svoj utjecaj na teritorij, imovinu i na brojnost svojih podanika. Ako se u ovo izjednačavanje uplete još i nacionalnost i državnost što mnogi idioti rade, nastaje nešto jako ružno i opasno . . . .
