Promjena

1 Dio

                                    ***
Moje ime je Džejkob.Bio sam mračan i zao,nisam vjerovao ljudima.Sve zbog događaja u prošlosti koje ću vam sad ispričati.

Imao sam tek 15.Bio sam pažljiv i dobar dječak.Volio sam se igrati i pomogati drugima.Imao sam divne roditelje.Majka je bila pažljiva i draga žena,a otac je uvijek bio tu za mene.Volio sam svoj život.Imao sam i grupicu prijatelja.Smatrao sam da smo veoma bliski.

Jednom sam išao sa njima i igrali smo ludi test povjerenja.Skakali smo na ćošku litice i spašavali jedni druge ukoliko se nešto desi.Došao je red na mene,bojao sam se ali sam im vjerovao i lagano skolio.Osjetio sam da me neko gurnuo i visio sam sa litice.
Džejkob:Pomozite mi!
Prijatelji:Hahaha!Kakav luzer!
Uzeli su medaljon sa moga vrata i pobjegli.Bio sam zbunjen i uplašen.Pobjegao sam kući plačući.Putem kući sam našao medaljon koji su uzeli nisam znao kako je tu dospio ali me nije bilo ni briga.To je bio poklon od moje majke.

Kada sam došao kući bio sam zaprepašćen.U moju kuću su provalili lopovi.Zabrinuto sam utrčao u kuću i trazio mamu i tatu posvuda.
Džejkob:MAMA!TATA!GDJE STE!?
Otišao sam na sprat i ušao u njihovu sobu ,a ono što sam ugledao me zaprepastilo.Lopovi su ih ...ubili.Ležali su mrtvi na podu.
Džejkob:NE!NE MOŽE BITI ...!NEEEEE!
Vikao sam i plakao.Pozvao sam policiju i odlučio da više nikad neću vjerovati ljudima ili pričati sa njima osim ako to nije potrebno.Nisu ukrali uštedjevinu iz moje sobe i to je bilo dovoljno da preživim 10 godina.Nisam izlazio iz kuće niti pričao ni sa kim osim ako ne idem do prodavnice.Gajio sam mržnju prema svijetu.Volio sam samo sebe.Tako sam živio 5 godina sve dok....