U šesnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka, kao da je iz vode iskočila, i činilo se, da
će biti preveć visoka, pa su joj drugarice već počele prišivati kojekakova nelijepa imena.
Lice joj bilo ponešto mrko, sa onom neizrazitom bojom, kadano se još nije moglo znati,
hoće li biti blijeda crnka, ili rumeno-bijela. Takova nerazvijena, nije se u prvi čas nikom
osobito sviđala; nu tko ju je pomnije promotrio, vidio je da joj je lice pravilno u svakom
potezu, nos ravan i sitan, čelo slično srpu, istom se počelo u gornjoj polovici bjelasati,
donji dio lica pružio se ponešto u duljinu i tek se počeo zaobljivati, nijedna kost, nijedna
crta nije mutila nježnog, pravilnog sklada cijelog obličja. Nu lice bilo samo još mrtvo, bez
oživljujućega daha; samo mrke sjajne oči kao da su prerano sazorjele, poput mirisa u po-
luzelene voćike, te odavale, da će one pravilne crte, dok se ispune, dok se izravnaju i
ožive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu, kakovom narav zna uresiti samo rijetke žene.
Tko ju je vidio zažarenu od žege ili posla, taj je bez dugog razmišljanja rekao da će biti
ljepotica; a tko ju je opet zatekao ozeblu i pomodrjelu, taj ju je sažalnim okom pogledao,
kao da gleda tešku bolesnicu. Nije bila od onih preranih ljepota, nego od onih, koje se
pokasno razvijaju, ali tim savršenije.
Mati joj bila boležljiva, pa je jedva čekala, da digne svoju Tenu (Tereziju) do osamnaeste
godine, da ju uda, makar ona drugi dan poslije svadbe umrla. A imala je mati i radšta da
se žuri sa Teninom udajom, jer ostane li iza nje neudana, sam Bog znade, što će od nje
biti kraj onakova oca, kakav je Tenin bio. Jerko Pavletić bio je lijenčina, nemarišan čovjek,
koji je i sebe i sve okolo sebe prepuštao milosti Božjoj, a k tomu još onaj kukavni dobriči-
na, koji će društvu za volju i kapu svoju zapiti. U hrvatskoj Slavoniji nisu rijetki takvi
ljudi. Kao što je polako išao, tako je polako i mislio, i radio, i jeo kao da ne radi on sam
toga, nego kao da ga netko potiskuje. Da mu nije bilo žene, po njemu bi kuća ostala i bez
ruha i bez kruha; žena mu je bila od onih rijetkih žena, koja je i kruh mijesila i konje na-
pajala i za kućnu krajcaru se brinula. A kada bi joj dozlogrdilo, spopala bi čovjeka za ra-
mena pa ga prodrmala, kao da joj je dijete a ne muž: - Ma zar te nije pred Bogom i pred
