a taj oblik činio se njojzi sada puno prirodniji od onoga, kada je jedinoga vod-
nika ljubila.
Tu novu kristalizaciju njezinih čuvstava opazio je i Leon, jer on ne samo da je anatomički
rasuđivao ljepotu njezinoga tijela, nego je potanko pratio i razvoj njenih misli i čuvstava.
I akoprem su oni međusobno sve to bliže bivali, ipak je on opažao, kako njezin govor sve
slobodniji biva, kako njezina čuvstva sve prostija i divljija bivaju, kako njoj svakim da-
nom ponestaje onih mekanih, stidljivih izraza, kojima žena obavija golotinju tijela i duše
svoje. Nu njemu nije baš puno do svega toga stalo; on nije u nju zaljubljen bio, ona nije
bila njegova žena, ona mu je bila gotovo kao svaka druga, s tom razlikom da mu je kra-
sota njenoga tijela ugađala ne samo očima nego i duhu. On nije ni za to bio puno mario
da li ona njega ljubi ili ne; to je njemu bila deveta, gdjeno je znao, da ju po volji može mi-
lovati.
- Voliš li ti mene? - upita ju on kadgod, milujući ju bijelim punim rukama.
- A što ti ja znadem kazati! Više puta baš mislim: vidiš, kako ti je kod njega lijepo i dobro,
a onaj soldat nije imao baš ništa, a ipak sam onoga volila, ja ne znam ni sama zašto... Bo-
že moj, ala sam luda bila!...
A kada bi se na te riječi preko njegovog lica prevukao jedva vidljiv mrk potez, spopala bi
ga ona za glavu pa privukla k sebi, te šaputala:
- Volim ja i tebe; ded pogleđi mi u oči, tako, lijepo, - je li, da te volim? - I pomilovala bi ga
onako, kako se valjan lovački pas pomiluje, i poljubila bi ga dva-tri puta, i prasnula u
smijeh, samo da taj razgovor što brže mine.
On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe, i onaj burni raskalašeni
život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo, on je znao da nije ni tražio
samotnu ljubicu, koju će presaditi u svoj vrt, nego ružu, koju će si zadjeti za prsa, da mu
miriši i ugađa - jedan dan. On je nju volio toliko, koliko i zemlju, u kojoj je sada živio: on
nije došao u Slavoniju, da ostane navijek u njoj, da bude članom te zemlje, da s njom diše
i uzdiše, ne, on je došao, da se okoristi onim što je u njoj lijepoga, i vrijednoga, on je do-
šao da se obogati u toj zemlji, a kada se obogati, onda da rekne: zbogom ostaj, lijepa
zemljo, ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono, što sam u
tebi ubrao!... To isto je njemu i Tena bila...
Tena je u taj čas sjala u potpunom ženskom blistavilu; mladost i ljepota dosegla onu naj-
višu točku, koja se nigda više ne povraća. Bajnost mladenačkih sila povećavao bezbrižan
život, izabrano jelo, čistoća - kupala se je svaki dan kao i Leon - te njena ljepota kao da
neće uvenuti, kao ono cvijeće, što svakog jutra ljepše cvate.
Đorđe je mahnitao za njom; fanatizmom istočnjaka snivao on samo o njoj: ona je njemu
bila »slađa nego mana nebeska«. On je znao za svaki njezin korak, on ju je izdaleka pra-
tio, kada je išla k Leonu, i pratio ju kada se je vraćala odanle; on je radi nje dan na dan
tukao svoju ženu, malu ciganku Marušku, a ona opet kraj svih udaraca neugasivom lju-
bavlju ginula za njime, za lijepim svojim Đorđem.
Đorđe je jedva dočekao nedjelju, da opet pođe k Leonu, da opet zagusla i nagne glavu do
Teninih grudi, da opet jednom oćuti toplinu i miris njenog bijelog, bujnog tijela.
Jedne tople travanjske noći kada se ona samotnom ulicom vraćala od Leona kući, zagus-
laše iznenada iza nje gusle tiho, ugušeno. Bio je Đorđe; ponešto ugrijan vinom usudio se
tik za njom poći, i uze joj guslati melodije burne, strastvene, kakovih ni on, ni ona nigda
čuli nisu. Guslajući tako pratio ju sve do kuće i ušao za njom u praznu sobu, i stao usred
sobe i zacvilio o ljubavi i o strasti, te je bilo, kao da su gusle same nadahnute tim bjeso-
mučnim čuvstvom te plakale i pjevale, kako samo srce u svojim dubinama neizrecivim
