te je još ružnijom postala: u licu posinjela, usnice joj problijedile i nabrekle, oči i nos
kao da su niže pale.
Tena je bivala većinom kod Ivke, tamo je i jela i pila, a kući samo rijetko zalazila. Ona je
bila pravi gazda u Jozinom domu, jer kako je ona htjela, onako je moralo biti. Ivka, ako-
prem teška, morala ju je dvoriti, morala ju pitati, što bi kuhala danas, a što sutra. Joza je
posve zanemario ženu, on ju je zvao svakojakim ružnim imenima, te je Ivka morala up-
ravo moliti Tenu, da ju brani od Joze, morala ju moliti, da sklone Jozu, da i njoj kupi ru-
bac ili inu potrepštinu.
- A sada će doći još i to dijete, a on se baš ništa ne brine! - uzdahnu Ivka.
- A što ti je i palo na pamet, da zaneseš? Vidiš, kolika je to pokora! - podigne Tena rame-
na.
- Ne bih ja, ali su mi kazali da bi poslje poroda mogla izrasti i okrupniti, ovako sam bila
nekud uvijek sitna i mršava.
- Tko zna, mogla bi još i više izmršaviti.
- Ja se nadam, da neću. Tako mi je barem kazala ona doseljena Pemica preko puta. I ona
je bila sitna kao ja, a vidi kakova je sada, a već ih je devetero rodila.
- Jao meni! - prekriži se Tena, smijući se.
- Kaže, da kod njih tamo u Pemskoj nema žene koja ne rodi barem šestero-sedmero, a
kod nas je već kazan Božja kada četvrto zanese.
- A da što bi drugoga bilo već kazan Božja!
- To sam joj i ja kazala; rekoh da zato i moraju bježati od svog roda pa se seliti k nama, ali
ona veli, da je za nas veća sramota, što nismo kadri ni svoje zemlje obraditi, a najviše ra-
di toga, što ne imamo djece.
- Znaš, jedno ili dvoje, ne bih baš marila, samo da nije toga poroda! Pa kada ga već rodiš,
da bar brže raste; nego pati se pet-šest godina s jednim, pa onda s drugim, pa s trećim, a
uto eto ti i starosti za leđima, pa u što ti onda život?...
- Ali zato će njoj pod staru glavu biti lakše - veli ona Pemica.
- Hoće, da! Baš danas mare djeca za roditelje! Znadem sama po sebi... Čini mi se, da mi je
baš Beranek jedanput kazao: lakše je materi desetero djece othraniti, negoli svoj toj djeci,
kada odrastu, jednu jedinu mater uzdržavati. Dok je dobro, dotle štuju djeca roditelje, a
roditelji djecu, a nastane li zlo, onda širom svako sebi! Pripovijedao mi Leon, da ni kod
njih tamo žene ne rađaju puno djece: najviše dvoje, troje, a to zato, jer računaju da je bolje
imati samo dvoje, pa da imaju od šta živiti, negoli imati sedmero, osmero, pa svi skupa
prosjaci. Kod njih, kaže, da ni ne ima sirotinje: koliko ih umre, toliko ih se rodi, pa uvijek
ostaje na djeci, što su im očevi i djedovi stekli. -
Kao što su Ivka i Tena, tako su Joza i Đorđe dobro živili, - samo da nije bilo Maruške!
Ona je bila onaj trn, koji se je zabadao u život Đorđev i Tenin. Tek da je se Đorđe natuče,
te u misli, da će mu sada bar mjesec dana dati mira, eto ti nje za pol sata za njime i Te-
nom, te pođe trgati i po sebi i po plotu, neprestance naričući, da bi čovjek pomislio: sas-
jekoše ju na komade. -
Nije joj ni bilo zamjeriti: ovamo je volila Đorđa, a onamo on što god zasluži, bilo na gus-
lama, bilo na koritima, sve odnese Teni, te bi ona, da joj nije bilo rodbine, mogla i od gla-
da umrijeti.
U bogata posavska sela naselili se cigani već odavna: jedni su kovači, drugi koritari, a
rijetko da se je koji i pluga latio. Ta svoj zanat tjeraju oni samo naoko, uistinu su pako
pravi nesretnici. Da je to tako, slijedi već iz toga, da se naseljuju samo u najbogatije predjele,
