ne dolazi k Leonu, jer su znale, da im je najopasnija suparnica. Nije im ni to bilo baš pra-
vo, što već triput dolaze k Leonu, a još nikako ne mogu na njemu raspoznati, koja mu je
najmilija.
Dok su Primorci izrađivali hrastovu dužicu, dotle su siromašniji Posavčani pravili hvate
od jasenovine i grabovine; među tima bio je i Jerko Pavletić. Prigodom isplate sjetio se
Leon njegovog imena, te, opitav se kod poslovođe, sazna da je to Tenin otac.
- Recite vašoj kćerci da to nije lijepo od nje što neće da dođe k meni. Kada mogu druge
djevojke, zašto ne bi mogla i ona doći? Na, ponesite joj ovo, i recite joj, da ju neću pojesti
ako k meni dođe, govorio Leon u pol šale u pol zbilje, i pruži Jerku tri kutije raznoga
slatkiša, a osim toga zapovjedi kuhaču da napoji Jerka i vinom i rakijom.
Kada se je Tena ujutro probudila i pred posteljom vidjela one kutije nemalo se iznenadi.
- A što je to, otkle to? - upita oca.
- Pogodi!
Ona se zacrljeni kao da si ju rumenilom polio, i pogodi.
- No, pa zar ti nije pravo? Druga bi jedva dočekala, a ti se nećkaš. Bilo bi već vrijeme, da
izbiješ iz glave onoga soldata, baš je njemu stalo do tebe! Zar ne vidiš, što druge djevojke
rade? - Jedva čekaju, da ih gospodin Leon pozove na večeru. Sinoć je svaka dobila svile-
nu maramu, a ti ideš u sedam sati u krevet kao kokoš...
- Jesi li ti poludio?...
- Poludio ja ne poludio, samo nije pametno od tebe, da ne ideš, kada te zove. Da vidiš,
kako se kod njega sjaji i blista, da vidiš, kakove su tamo slike, kakovi su tamo ormari,
zdjele i noževi, kako tamo miriše!...
I cio dan joj je prigovarao, što ne ide k Leonu, i cio dan joj je govorio, kako će joj dobro
biti, kako se neće morati brinuti ni za marame ni za cipele, samo ako ode tamo k njemu.
I ona je otišla. On, otac, sam ju je odveo tamo.
Kada je stupila pred Leona, zasramila se, da nije znala ni ustiju otvoriti, tek pod silu nas-
tojala, da se nasmiješi; nu kada je pregledala sav onaj neviđeni sjaj Jungmannovih soba,
kada je čula, kako joj laska i udvara, kako ju nježno nutka sa ovim i onim, ona se brzo
razabrala i osokolila. Ženska narav ubrzo nadjačala prvu sramežljivost, te ona u koji čas
bila kao u svome. One sjajne slike sa divnim golim ženama, ona ogromna zrcala na sva-
kom zidu, ona niska, široka, željezna postelja naslikana svakojakim cvijećem sa bijelim
mirisavim jastucima i plavim svilnim pokrivačem, sve ju to zatravilo. Čas po čas, te se
njoj već pričinjalo kao da je sve to samo za nju stvoreno, da je ona, njezino tijelo jedan dio
te raskoši i sjaja.
Leon ju samo promatrao i vještački analizirao njezina čuvstva i misli u taj čas. On je vidio
kako se njezina oporost i sramežljivost sve pomalo gubi, kako novi predmeti nova čuv-
stva u njoj rađaju. To su bili časovi u kojih mnoga žena pada i kleca pred silom i sjajem
bogatstva. On je dobro opazio da se ona više divi tom sjaju, negoli njemu samu; on je tek
u drugom redu dolazio, tek kao posjednik svega toga, ali je i znao da drugačije ne može
ni biti ondje gdje se ljubav kupuje.
- No, kako ti se to sviđa? - upita ju on, siguran, da je već predobljena.
- Dobro, bolje nego ti.
On prasne u smijeh i poljubi ju u usta. Ona se sa toga poljupca samo lecne u duši, ali
vanjština joj jedva jedvice pokaza da joj je taj cjelov nenadan.
