od djetinstva pa do muževne dobe, za te osobe ne može srce da plane pravom, bo-
žanskom ljubavlju, tu ljubav istiskuje svakidanje poznavanje, tu je navika - smrt ljubavi.
Da ona plane, treba joj neviđene dosle osobe, nepoznatog glasa, neobičnog pogleda, no-
vih riječi.
I on je nju ljubio, ako i ne prvom ljubavlju kao ona njega, ali ipak ljubavlju, od koje nije
nijedno drugo čuvstvo njegovo naprama njoj jače bilo. On je bio Čeh (cijela pukovnija
bila je češka) i još neoženjen, te joj za stalno obećao, da će ju oženiti, čim se vojna dovrši;
on će prodati sve svoje, što ima, pa doseliti se k njoj. On joj je pričao, kako se kod njih
gospodari, kako se radi i štedi; kada bi on imao petnaest rali zemlje kao njezin otac, on bi
za dvije-tri godine bio prvi gazda u selu. Nije se dosta mogao načuditi zapustjelim plod-
nim livadama, zanemarenom voćnjaku, razrušenoj staji. On je plivao u dragosti, kako će
on sve to urediti, da će biti u redu kao u košnici...
Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao, ona je živjela o
zvuku njegovog glasa, o mirisu njegovog bića, o pogledu njegovog oka. Za sve ostalo
bila je ona i slijepa i gluha. Što će njoj budućnost, kada je on i sada i uvijek uza nju? Zar
ima kakove prošlosti, kakove budućnosti, zar nije sav taj život samo jedan jedini slatki
čas? Što je to budućnost, što je to vjenčati se, što je to biti muž i žena? Čemu sve to, kada
je on i tako vjekovito u njezinim očima, kada nju nešto veže uza nj, što je ljepše i trajnije,
nego li ikoje vjenčanje, kada ona živo osjeća, da je jedan dio njegovog života?... Oh! to su
bili divni i sretni dani! Ili duvao sjever, ili mlatila kiša, - svega toga ona nije opažala, njoj
je uvijek sjalo ono slatko sunce! U toj sreći, ona kao da je zaboravila na svoju osobu, ona
nije ni opazila da se je razvila u savršenu ljepotu, da je iz njenog lica blistao čar proljetne
prirode, da je cijelo njezino tijelo odisalo mirisnim, bujnim životom poput rascvjetalog
ružinog grma. Ona nije sve to vidjela, jer je njoj sav svijet bio lijep, toli lijep da ona u toj
duševnoj ljepoti nije ni opažala svoje tjelesne ljepote. Ona nije ni znala da živi, a to je vr-
hunac ljudske sreće. Dani njezini tekli su jedan kao i drugi, ona nije ništa neobičnoga u
svojoj ljubavi doživjela, sve je bilo jednostavno, svakidanje, bez ikakovih osobitosti, bez
promjena i zaprijeka. A gdje bi i bilo, kada je ona s njime živjela pod jednim krovom, jela
iz jedne zdjele, pila iz jedne čaše? A nije ju nitko ni prekoravao radi njezine ljubavi, niti
joj je itko zavidio. Opažalo se doduše u selu, da sve ljepša biva, da joj neće biti ravne, ali
u taj čas nije za to nitko mnogo mario, jer mnoge žene i djevojke u selu imale su svoga
vojnika - ljubovnika, sve je bilo zadovoljno i sretno! Sve da joj je i mati živa bila, ne bi ni
ona toj ljubavi na kraj stati mogla, jer dolaskom vojske nahrupila je ljubav kao pošast,
koje nitko ne zapriječi. Ne samo Teni, nego cijelomu selu bili su ti dani neprekidna sve-
čanost, svakdanji sajam, vesela svetba...
Napokon došao čas rastanka: stigla vojništvu zapovijed da valja kod Brčke preći u Bos-
nu. Sada nasta graja, jauk i naricanje. I Tena je naricala; suza nije imala, ali crljene, nab-
reknute oči, blijedo lice, ukočen, tumarajući pogled kao u luđaka, sve su to bili svjedoci,
da joj se srce kida iz dubine. Prvi dan bila je kao obumrla; niti je jela, niti govorila. Istom
drugi dan trgnu se životom: cijelo popodne probavila u selu, a u noći, pred polazak, kad
je on već spavao, prekrsti ga ona triput, i sveže mu sitnu sliku Majke Božje i još nekakav
smotak oko vrata. I dok je on spavao, ona je molila nad njim molitve, kakovih ne ima u
nikojem molitveniku, već molitve kakove smišlja ljubeća, uzdrmana duša. Poslije te mo-
litve kao da joj je olakšalo, minula je ona prva besvijesna bol, te ona vedrog pogleda oče-
kivala čas rastanka.
Kada je ranom zorom bojna trublja zatrubila, nisu samo vojnici skočili na noge i pripravi-
li se na polazak, nego sve što je u selu živoga bilo. Uz vojničku prtljagu vozio je Posavac
sve što je najboljega u svojoj kući imao, da zadnji puta pogosti vojnika polazećega u boj.
