Leon toliko puta upiljio svoje oči u njezine čare, zašto je griskao i cjelivao njezin jedri vrat
pohlepno i strastveno.
To divno tijelo biti će sada Jozino i Đorđevo; Jozino, koga nije mogla pred dvije godine ni
gledati, koji joj je bio nemio kao zelena voćka! Je li joj žao? Čemu da joj bude žao, kada
poslije vodnika ionako nije nikoga više ljubila, ali u dubini duše mora si ona priznati, da
joj se vatreni Đorđe većma dopada, negoli gospodski Leon. Razlika stališa, naobrazbe,
način života među njom i Leonom, sve to više ju je odbijalo, negoli privlačilo k Leonu.
Da ju sada Leon vidi u Jozinom i Đorđevom zagrljaju, što bi on rekao, bi li mu možda
bilo žao? Ne bi, njega bi to samo neugodno dirnulo, baš kao kada bi vidio Canovin kip u
zadimljenoj seljačkoj kuhinji. On ne bi žalio za njom, nego za onim, što je na njoj lijepoga,
- a za čim ona da žali, ona, koja bolje razumije Đorđevu neobuzdanu vatru, Jozine pros-
tačke riječi, negoli Leonovo obožavanje »lijepoga« na njenom tijelu? To čuvstvo »lijepo-
ga« naleti katkad i njojzi u dušu, ali njezina duša već je bila podivljali busen cvijeta, iz
kojega je više trnova, negoli cvjetića isklijalo. Pa i koja joj korist da čuva to divno tijelo?
Tko bi ju razumio, zar bi se možda bolje udala, zar joj se ne bi rugali, da je valjda nitko
neće? To bi joj gorje bilo, nego da je živa ukopana. Zazeblo ju u dnu srca na samu pomi-
sao da je nitko ne bi htio. Sjetila se krmeljive Stane i onih očiju njezinih bez treptavica, a
kažu, da je još pred pet-šest godina bila ljepota na glasu; sjetila se i Ruže Ljubićeve, kojoj
su po čelu i nosu kraste kao dlan velike izrasle, te joj koža ostala kao da je na ognju opa-
ljena, - a negda je bila ljubovca velikoga gospodina - pa onda ona Kaja Apićeva... protr-
nula je na pomisao, kako se sada svatko od njih odvraća, kako se svakomu gade, a negda
se za njima čitavo selo otimalo!... Strašno, neugodno čuvstvo ju obuzelo, te joj čisto odla-
nulo, kada se je opet pogledala u zrcalo. Na taj pogled nestalo u jedan čas sve one ogav-
nosti, na taj pogled granuo u njenoj duši opet onaj bujni raskalašeni život, kao što je cijela
njena prikaza bila... Da, ali ona zapovijed Božja veli, »ne poželi tuđega druga«, a tko ga
poželi, taj počini grijeh, - tako je učila, dok još nije ni razumjela smisla toj zapovjedi. To je
bilo možebiti negda, dok je svijet još drugačiji bio, - ali dandanas, tko bi još i na taj grijeh
pazio! Dandanas ne otima se više nitko za »svoga« i »svoju« iz puke ljubavi, dandanas
nismo mi onako sretni kao ptice nebeske, koje se ne moraju brinuti za svakidanji život;
pa kada se i sam čovjek, muškarac, bori na svaki mogući način, da ugrabi ženu lijepu,
mladu, bogatu, onakovu kakovom će i najljepše i najbolje živjeti moći, zar da toga prava
ne ima i sirota žena, koja ne ima baš ništa, doli svoje ljepote? Zar da ona ne smije oteti -
makar i tuđe - a da uzdrži samu sebe? Jedna to čini ovako, druga onako, kakova se već
prilika ovoj i onoj nadade: jedna se voli udati, jer ima nešto na sebi i u sebi, što ju sili i
podmorava na to; druga voli krasti po tuđem gnijezdu i ognjištu, i opet samo zato što joj
je narav nešto dala, što ju sili na to! Ivka se morala udati, jer tko bi mario za žensku sitnu,
lica bez krvi kao kreč, snuždenog pogleda kraj svih onih dukata, što ih na prsima nosi...
Da, Ivka se je morala udati, - ali ja sa ovim licem, sa ovim tijelom... Takove misli rojile se
jadnoj Teni po srcu i glavi, i kao svatko u škripcu tako i ona držala da su njezine misli
prave, da drugačije ne može biti, da joj samo u njima spas. Bez vjere, bez odgoja, pokva-
rena Tena, tako je grozno i ludo umovala.
Na prvi dan Duhova igralo kolo pred gostionom; kolo bilo ogromno kao rijetko kada, jer
je bilo dva dana svetka. Đorđe je guslao kao i obično i neprestance pogledao tamo preko
kola u hrpu gledalaca, gdje je i Tena bila. Obučena kao nikada do sada, zažarenim licem,
koje se je od časa do časa mijenjalo, jer se još nije mogla odlučiti, bi li skočila u kolo ili ne.
Dok je bila Leonova, rijetko je kada zalazila u kolo, pa mu se nekako već odvikla. Napo-
kon se odluči, približi se kolu i pričeka, dok Joza Matijević ne dođe do nje: a kada joj se
on primakao, utisnu se ona u kolo i uhvati do njega. On se iznenadi, kao da mu je guja u
njedra pala: otkako se je on oženio, nisu njih dvoje govorili, jer je njega peklo, što ga je
