uhvatim tvoj pogled. plave oci, sudeci po svima pa mozda i po tebi sasvim, sasvim praznog pogleda. ali ucini mi se, kao neki portal u vjecnost, da se u njima kao kristali ocrtavaju svi moji porivi i zelje, sve sto sam imala tako da dohvat ruke, a ipak nikada na nacin na koji sam tako dugo zeljela. kada bi pogledi mogli da se procitaju kao jutarnji horoskop, mozda se ne bih ni iznenadila, jer ipak u svima nama postoji to nesto sto precutkujemo, tako vjesto krijemo i borimo se, a nerijetko je bas to nesto najbolje sto se u nas usadilo i sto postoji i prkosi svemu ostalom sto znamo. u mom slucaju to se stopi u ove rijeci, kojima cini mi se nema kraja, a ipak kada se osvrnem shvatim da je sve tako jednostavno i da samo trebam da im pratim tok. nisam nikada mislila da cu da pisem o tebi. kada sam te prvi put nakon svog zbunjenog i dugackog puta ugledala, nisam osjetila strah, bila sam nekako samo opcinjena, osjecala sam se kao da sam otpocela novu eru svog puta, u tvom zagrljaju sam pronasla neku utjehu, ni sama ne znam zasto. nikada nisam ocekivala da ce prerasti u vise, ali to prokleto vrijeme radi, stalni pogled u tvoje pokrete, u tvoju boju ociju u kojoj sam se tako cesto gubila, cini mi se od svih njih najvise. mozda si osjetio to, mozda nisi apsolutno nista, mozda sam ti tek onako svratila do misli kao neko ko je odsetao i ko se zasitio, ali vjeruj mi tek nakon sto sam ti okrenula ledja tada je krenulo sve da dobija neki drugaciji smjer. nisam sigurna da li bi ikada razumio ijednu od ovih rijeci, i zato je najbolje da za tebe one zauvijek ostanu neizrecene, na kraju krajeva kao i sve ostalo sto smatram ranjivim kod sebe. i vrijeme je tako sporo proslo, a tako brzo sve nestaje, odmice mi i pomalo me grize ta nostalgija i pomalo bih da ti kazem sve ovo, ali sve sto dobijes od mene su ili grube rijeci ili taj nekontrolisani osmijeh koji je kao refleks ostao u meni. zvijezde su se, kao za inat postavile tako da smo se rodili pod istim znakom i iskreno to je nesto sto se vuce kroz moju dnevnu rutinu. mozda je sve ovo sto radim, dok pokusavam da otkrijem i upoznam sebe do najmanjeg detalja,mozda upoznavanje tebe. nekada je to bezazleno, kao hej mozda dan bude emotivan, mozda sretnemo nekoga, ali nekada se zapitam da li i ti ovako lezis i razmisljas, i da li me ikada, kao mamac ubacis u svoj um i pustis me da lutam ne bi li me koja neman uzela sebi i prizvala da te se ponovo sjetim. ne znam da li ima smisla ali mozda nista na svijetu nema. i mozda je ovo sve moj proces zalijecenja, i zato samo pustam rijeci da plutaju i da se mnoze i rastaju kao oblaci u predivnom plavetnilo neba u koje mozda gledas trenutno.
