A znate,bilo je to nesto posebno.Mozda cak nikad nije ni postojalo ali ipak mi ne da mira sve ove godine.Sta ako je ipak postojala neka vatra koju smo drzali pod kontrolom pa zato nikad nije planula?Sta ako se u tim plavim ocima krio spas za moj nemir?Nije vise ni bitno jer se zavrsilo.Nestalo neocekivano,bas kao sto je i nastalo.Otislo bez upozorenja,bas kao sto je i doslo.Mozda to nije ni znacilo nista,ali zasto mi onda ne da mira?Bojim se da to nikad necu saznati,osim ako nam se putevi ponovo ne sretnu.Bas onako kako smo se mi sretali skoro svakog jutra prije odlaska u onu glupavu skolu u kojoj smo se i upoznali.Jedna pozitivna strana skole,hm.
Mozda bi smo i bili nesto vise od pogleda i usputnog,umirujuceg razgovora da su okolnosti bile drugacije,zajedno s nama.A ovako...Ostaje samo nada.
Samo nada da su plave oci svjesne svoje posebnosti i svjesne toga da su vrijedne onog beskonacnog mastanja kad god bih se probudila u 3am.
