Sanjala sam te. Opet. U glavi sam osjetila mir koji vec odavno nisam osjetila, bas zbog tvog odsustva. Predivna laz da se tvoj zivot i dalje odvija tu, iza zida koji je dijelio nase kuce je prostrujala mojim tijelom i na trenutak sam povjerovala u nju. Nasmijao si se onim vedrim, optimisticnim i dobrodusnim osmijehom, kakav si i sam bio. Na trenutak sam vjerovala da ne zivim u nocnoj mori. Tako to biva u snovima, imaju tu neku izvjesnu moc kojom cine da se svi prevare i povjeruju u njih. Cula sam ti glas nakon dugo,predugo vremena. Glas kojim si me uvijek pozdravljao kada god bi me sreo u prolazu, iako ja to ponekad nisam radila, ni sama ne znam zasto ali znam da mi je to najveca greska u zivotu. Ali znam da si mi oprostio. Uvijek svima i jesi. Mozda si cak i oprostio onom monstrumu zbog koga ja sad pisem ovo. Zbog koga se tvoj zivot u kuci pored moje vise ne odvija.
Ovo je moj pozdrav tebi i mali, beznacajni znak da te nisam zaboravila i da nije isto bez tebe.
Posveceno mom prijatelju i komsiji, koji, (sada ce vec da bude 4 godine), vise nije medju zivima. Imao je 15 godina kada je ubijen zbog najodvratnije stvari na svijetu:vrsnjacko nasilje. Sanjala sam ga prije par dana i morala sam i zeljela da napisem ovo. Zaista jedna divna osoba, koja je otisla prerano.
❤
