I odjednom,okrenes se oko sebe i shvatis da je sve proslo.Djeca s kojima si se druzila kao mala su porasla,a i ti si.Zgrade ispred kojih si se igrala zmurke su srusene.Na mjesto onih sarenih zgrada dosle su sive,koje te samo podsjecaju da je taj bezbrizni,sareni period zivota prosao i ustupio mjesto onom sivom,malo ozbiljnijem.Divne plisane igracke koje nisi ispustala iz ruku su vec odavno netaknute.Stoje na polici i cekaju da ih poklonis nekom drugom djetetu.Stvari se vise ne mogu rijesiti slatkisima i igrackama,ne.Mnogo je komplikovanije od toga.I bice jos komplikovanije.To su uspomene i mjesto im je u proslosti,ali nekada tako nesvjesno uhvatimo sami sebe kako se sa osmijehom na licu prisjecamo tih divnih uspomena.I zatim slijedi onaj sjetan pogled i poluosmijeh jer smo svjesni da se to vise nece ponoviti,bojim se nikada.Nikada vise.
Posveceno djetinjstvu.Lijepo je prisjetiti se.
