Dodju tako dani kada nemamo kud.Zarobljeni izmedju obaveza i maste za koju nemamo vremena.Ali ipak mastamo.Uvijek,svaki dan.Shvatamo da to moze da nas unisti,ali nam daje neki neopisivi mir.I pruza nam onaj osjecaj da ce sve da bude u redu i da nikakve obaveze ne postoje.Masta prelazi u ocaj.Postajemo bezvoljni i prazni.
Spavamo po 10 sati i nadamo se da cemo bar u snu da dozivimo nesto sto nikada necemo u stvarnosti.Povlacimo se negdje izmedju jave i sna i ni sami ne znamo gdje smo.Dijagnostikujemo sebi depresiju i tako tonemo jos dublje i dublje jer smo ubijedjeni da je imamo iako to vjerovatno nije istina.
I tada sve ovo postaje opasno.Jer kad jednom sebe ubijedimo da imamo depresiju,na najboljem smo putu da je dobijemo.
Ne radite to.Ne ubjedjujte sebe.Ubijedite sebe da ste srecni i fokusirajte se na neke ljepse stvari,koliko god to nemoguce zvucalo.
Posveceno svima onima koji su sami sebi dijagnostikovali depresiju i slicne ozbiljne psihicke poremecaje.
P.s. Sto se tice zadnjeg pasusa,nisam prolupala i ne pricam o onom besmislenom zakonu privlacnosti.U pitanju je samo pozitivan zivotni stav koji mozemo i moramo da imamo.
