Strah me da te volim

8.

Prošlo je sedam dana otkako je u živote njih troje uselio se nemir.

Aleksandar je čekao da Tamara dođe, ali nije se pojavila. Pomislio je da ima nastavu duže, ili neke obaveze pa da zato kasni. Ostao je i nakon smjene dobrih dva sata, ali nje nije bilo.
Neće doći - poraženo je shvatio.
Najzad se odvukao u svoj stan, uhvatio za kvaku i shvatio da je zaključano.
Otišla je.
Našao je ključ ispod otirača i ušao u stan. Sve je bilo apsolutno isto, osim što Marija nije bila tu. Sve je bilo isto, osim što ga je napokon po ulasku u stan dočekao mir. Ali mir nije bio i u njemu.

Treba joj vremena, daću joj ga. Ako se ne pojavi za tri dana, idem da ju tražim.

Sjetio se starice iz susjednog stana i već znao da je ona njegova karta spasa, od nje će saznati kad dolazi, gdje živi i sve ostalo. Ako ništa drugo, čekaće ju ispred škole. Nije ga zanimalo ko će da ih vidi, ni šta će da pomisli. Jedino što mu je bilo važno je da ga ona sasluša i pruži mu šansu. I da ponovo poljubi te usne, obraze, vrat..

Čuo je komešanje ispred vrata i brže bolje potrčao da vidi da li je ona došla da čisti stan gospođe Stane.
Kad je ispred vrata ugledao njenu majku, ostao je razočaran.

- Zdravo, Aleksandre, izvini ako sam te uznemirila, trudila sam se da budem tiha - Ruža je shvatila da nešto tu ne štima, nije radi nje izletio onako

- Zdravo, Ružo. Ne, ne, ne brinite. Očekivao sam momka iz brze pošte pa sam pohitao da vidim da li je on - da, baš će ti povjerovati, budalo..

- O, tako. Pa, ako se pojavi uputićemo ga na tvoja vrata

- Vi? - rekla je uputićemo, tračak nade se pojavio u njegovim očima ali se trudio da to sakrije

- Da, Stana i ja

Klimnuo je glavom, vratio se u svoj stan, i poraženo sjeo na fotelju.

Tri dana, malena. Imaš tri dana..

Dan prvi, nije dolazila. Niti prolazila, svaki čas je izvirivao kroz staklo ako ju ugleda da potrči.

Dan drugi, sve je bilo isto. Nije ju zvao, nije ni ona njega. Znao je da neće ni doći.

Treći dan, bio je na ivici živaca. Strpljenje je nestalo i na poslu se najavio da će izaći ranije. Nije znao do kad joj traje nastava, pobogu iz škole je izašao prije sto godina, ali bio je spreman da ju čeka satima ako treba.

Tako je bilo, smjestio se na klupu kod fontane ispred škole, i sa tog mjesta imao je savršen pogled na glavna vrata.

Ne možeš mi promaći, malena

I nije, nakon sat i po vremena čekanja, cupkanja, tapkanja u mjestu, horda srednjoškolaca je pošla van. I tad ju je ugledao, pa skočio sa klupe. Srce mu je tuklo kao ludo, osjećao je pulsiranje u grlu. Sačekao je priđe kapiji pa stao pred nju. Iznenađenje na njenom licu je bilo itekako vidljivo

- Ćao, ljepotice, čekao sam te - nasmiješio joj se. Vidio je da oklijeva i jače steže kaiš torbe

- Trebaš nešto? - bilo je sve što je u tom trenutku rekla, a imala je milion misli u glavi

Aleksandar? Čeka mene? Mora da je ljut što nisam došla.. Šta je i očekivao, da ću samo tako da zažmirim na sve?
Tako je lijep.. I te oči, crne su kao noć. Odmah sam trebala znati da je ovaj čovjek nevolja..

- Trebam. Tebe na sat vremena. Zasad..

- Aleksandre..

- Znam da nemaš baš lijepo mišljenje o meni sad - podigao je ruke u znak predaje - ali daj mi sat vremena da ti objasnim, ako nakon toga ne budeš željela da me vidiš moraću da se pomirim sa tim - namrštio se

Opa, ili mu je stvarno stalo, ili je jako dobar lažov

- U redu, imaš sat vremena - nasmiješila mu se, a njega kao da je tek onda sunce ogrijalo iako je vrućina bila paklena za to doba godine.

Olakšavajuće je odahnuo, i pokazao joj rukom da prođe ispred njega.

- Gdje idemo?

- Gdje god želiš: kafa, kolač, ručak, palačinke.. Ti biraš

- Hajmo prošteti kejom, tamo ima i kafić pa možemo popiti nešto

- Idemo

Šetali su, pričali opušteno, smijali se. Doticali su se svih tema osim one zbog koje su oboje bili tu - njih.
Kad su se smjestili u baštu kafića i poručili piće, on je napravio presjek i počeo da priča

- Tamara.. Prije svega moram da ti se izvinim što je ovako ispalo. Saznala si da imam nekoga, na nimalo fin i lak način. Ako misliš da me pitaš jesam li planirao da ti kažem za nju, odgovor bi vjerovatno bio ne. Jer nije bilo potrebe, vremenom bih ti možda i pričao o njoj, ali kao bivšoj. Ta veza je za mene bila gotova i prije nego sam te sreo

- Zašto si onda ostao sa njom?

- Dobro pitanje, ali ne znam pravi odgovor. Dugo smo bili zajedno, jednostavno nije bilo lako samo tako prekinuti. Nije bilo nekog konkretnog razloga, niko nikog nije prevario, niko nikom nije učinio ništa nažao, prosto smo se udaljili. Marija se promijenila, vremenom je počela sve više da traži a sve manje da daje, počeo je da joj smeta moj posao i kasni dolasci, nedostatak slobodnog vremena. I ne mogu da ju krivim, ja sam dosta težak, i taj isti moj posao nije lak za razumjeti, potrebno je dosta povjerenja da bi to išlo glatko. Realno, kojoj ženi bi bilo drago da živi sa čovjekom koji svaki vikend radi do fajronta u kafani punoj lijepih, zgodnih žena? Nijednoj, pa tako ni njoj. Bila je ubijeđena da ju varam, iako nije imala na osnovu čega. I nisam ju varao, nikad. Sve do onog dana s tobom, tad sam prvi put zastranio. Očarala si me i izgubio sam kompas.. Znam da to sad zvuči kliše, ali tako je bilo

- Voljela bih da ti mogu vjerovati. Da si mi taj dan rekao sve ovo što si sad..

- Ne bi htjela ni da čuješ za mene dok to ne riješim?

- Pa.. Vjerovatno - nasmijala se - ali bila bih voljna da sačekam da se to riješi. A sad.. Ne znam da li mogu da ti vjerujem

- Pruži mi šansu. Neću ti obećavati ništa, neka djela govore za sebe

Vidio je da se dvoumi, i razumio ju je. Isuviše je mlada, plaši se da će biti povrijeđena. Ruku na srce, velike su šanse da će biti.. Ona se tek formira kao ličnost, a on je to davno prošao, sad je kasno da se mijenja. Ovakav kakav je bilo je samo pitanje vremena kad će uprskati stvar. Svaka veza mu je trajala maksimalno šest mjeseci, ne računajući ovu sa Marijom. Ali i to je vremenom postala samo navika, i ništa više.

- Ne znam, ja.. Strah me je, iskreno. Ti si zreo muškarac, za tebe bih ja bila samo još jedna u nizu, ali za mene su stvari malo drugačije. Ne želim da mi odmah prvi momak ostavi ožiljke od kojih ću se teško oporaviti

- Razumijem, ići ćemo polako. Predlažem za početak da se viđamo povremeno i polako upoznajemo. Dajem ti slobodu da odustaneš u bilo kom momentu, neću ti zamjeriti

- I nećeš me požurivati?

- Ni slučajno, imamo svo vrijeme ovog svijeta. Svjestan sam tvojih godina, ne brini

- Nadam se da se neću pokajati..

- Znači pristaješ?

- Imam li izbora - slegnula je ramenima i nasmiješila se

- Pa i ne baš, prilično sam uporan kad nešto zamislim - nasmijao se i on osjetivši olakšanje

- O da, to sam vidjela

Hvala ti, Bože. I ne dozvoli da ovo uprskam..