Strah me da te volim

15.

Vratila se u salon i prošla do toaleta da dođe sebi. Nadlaktila se nad lavabo smirujući disanje i otkucaje srca. Pogledavši se u ogledalo vidjela je koliko je bila rumena. Izuo me je iz cipela. Zar je tako lako popustiti pred njim?

Malo se osvježila, popravila šminku i vratila se za sto moleći se u sebi da izdrži do kraja večeri da ne oda ni njemu, a ni Marku da se na trenutak ponovo osjetila živom, ponovo osjetila one žmarce u tijelu, ponovo osjetila ženom.

Pridružila se istoj ekipi koju je i napustila prije par trenutaka i nastojala da se opusti. Ne ide, treba mi još alkohola.
Popila je Bog zna koliko, po prvi put u svom životu bila je pripita i bilo joj je lijepo. Ali ne lezi vraže, pogled je sam letio ka mjestu gdje ga je ugledala da sjedi sat vremena ranije. I svaki put pogledi bi im se sreli. I svakim pogledom, svakom čašicom više bila je sve bliže tome da ode i preda mu se tu pred svima. Grizla se zbog činjenice da onaj s kojim je došla tu pada u zaborav samo tako, a nije to zaslužio. Vuklo ju je da večeras bude s Aleksandrom, da uživa makar jednu noć i prisjeti se svih dodira, tačnije da osjeti svaki dodir jer u mislima su bili živi itekako svo ovo vrijeme.

Otkucala mu je poruku da želi da se nađu, otkucala je i adresu dobro poznatu oboma i javila se svom izabraniku to veče da se ne osjeća dobro i da će brat da dođe po nju. Ponudio se da ju on odveze, ali je odbila, imala je druge planove a on se tu nije uklapao nikako.
Pokupila je svoje stvari i izašla iz salona pa se uputila ka cesti sigurno hodajući, bila je pripita, ne i pijana.
Daleko od toga nije bio ni on sam, popio je taman toliko da se opusti i ne mari za sutra, a njena suknja i goli pupak su ga opijali taman toliko da je bio napaljen cijelo veče, uz sav taj popijeni alkohol izgoriće kao šibica.

Startovao je auto i krenuo za njom. Kad ju je sustigao stao je i otvorio vrata kako bi ušla, pa nastavio da vozi ka odredištu. Ka istom onom mjestu gdje joj je oduzeo nevinost i učinio svojom za sva vremena, ali toga nije bio svjestan. Iako je želio nju, iako se strast među njima mogla gotovo napipati, mnogo jača bila je sujeta, i taj prokleti muški ponos. Moram da izbrišem njegove ruke sa nje!

U tišini su se dovezli do osamljenog mjesta i bez riječi nasrnuli jedno na drugo. Ljubili su se kao da sutra ne postoji, skidali se međusobno, dodirivali, uzdisali, tražili sve i davali isto toliko..

- Tamara.. - promrmljao je između poljubaca rukama stezajući njenu čvrstu guzu i prislanjajući je što više sebi kako bi osjetila koliko ju želi

- Ćuti i uradi to. Dobro iskoristi ovo veče, sutra se opet nećemo znati - zapovjednički je rekla i bilo je to upravo ono što je htio da čuje, što je bilo potrebno da čuje da sve kočnice popuste i nimalo nježno se zakuca u nju. Na momenat se stegla, osjetio je to, osjetio je koliko je uska pa bezobrazno dodao:

- Šta, nijedan nije imao veći? - nadmeno se nasmijao i nastavio da se nabija u nju ne obraćajući pažnju na bolne izraze njenog lica i jednu izdajničku suzu koja je kliznula niz obraz. Ako je mislila da bol ne može da bude veća, sad se uvjerila da itekako može. Pritom nije mislila na fizičku bol, jer ona je graničila sa užitkom i prijala joj je. Mislila je na onu bol koja se ne vidi a teško prolazi i njene rane teško zarastaju.

Uzimao ju je tu noć više puta, na više načina. I ona se davala svaki put, cijelu sebe stavila je u poljupce i taj čin. Znala je da će sutra da se kaje, ali bila je ljudsko biće sa potrebama. Pa kad već mora da ima seks na jednu noć, zašto to ne bi bio onaj koji ju je svemu i naučio? Zašto neko drugi da bere plodove njegovog rada kad to može i on?

Uživali su u zajedničkoj noći ne progovarajući ni riječ. Sve što se čulo bili su njihovi uzdasi i udaranje kože i kožu. Svako pitanje, svaki komentar prećutali su. A imali su šta da kažu, oboje. Imali su šta da pitaju, o čemu da pričaju. Ali ovo veče nije bilo stvoreno za to. U svojim mislima ubjeđivali su svako sebe da će biti vremena i za razgovore, za pitanja, za odgovore. Ubjeđivali se jesu, ali ubijedili nisu..

- Tamara, ja..

- Ne govori, molim te. Ne duguješ mi ništa jer ništa nisi ni ponudio, niti obećao, niti sam ja tražila. Sve što sam htjela večeras, dobila sam

- U redu. Jer više od ovoga..

- Ne možeš da daš - završila je njegovu rečenicu - znam, ni ja. - slagala je

- Vratićeš se njemu?

- Naravno, srećna sam sa njim - slagala je ponovo

- Toliko da si večeras ovde sa mnom?

- Ovde sam samo da se podsjetim nekih stvari. I da još jednom potvrdim sebi da nisam pogriješila što sam sa drugim - namignula je zagonetno i poljubila ga - hvala za divno veče, budi mi dobro

Sa tim riječima izašla je iz njegovog auta i krenula kući. Bila je prokleto zadovoljna što je uspjela da odglumi ravnodušnost iako je bila sve samo ne to. Na kraju krajeva, kad dođe kući uvijek može da se slomi. On nije zaslužio da vidi taj krah, ni njene suze.
Skoro da je provjerovala sama sebi da ne osjeća ništa više prema njemu, a osjećala je sve. Koliko inat može da odradi svoje tek sad je vidjela..

S druge strane, on je ostao još neko vrijeme da samo sjedi u autu i gleda za njom. Shvatio je koliko je pogriješio još onda kad ju je varao, potom i izgubio i znao je da je sve ovo i zaslužio. Zaslužio je i mnogo gore, zaslužio je da ga kune na svakom koraku, da ga nikad više ne pogleda. Ali ipak, ona mu se predala. Ponovo je bila njegova, i osjećaj je bio gotovo savršen. Jedino što je falilo za potpun ugođaj bilo je to da zaspe s njom u naručju i probudi se sa njenim likom ispred sebe.

I ovaj put ponos će skupo da ga košta..