NAKON TUGE

1. DUGIN KAMELEON

10. rujan 2016.

Uzdahnula sam kad sam ispred sebe ugledala veliku zgradu izgrađenu od tamno crvene cigle. Osjećala sam poprilično veliku nelagodu. Mislila sam da će ovog puta biti dosta lakše zato što sam se trudila da ništa ne očekujem, ali trenutno me proganja osjećaj da mi uopće neće biti lako proći sve ispočetka.

Toliko novih ljudi i toliko novih stvari. Pretpostavljam da je odlazak u srednju školu stresan za svaku mladu osobu jer napušta jednu sigurnu zonu. U ovim godinama odrastanje je samo po sebi teško tako da vjerujem da svaka promjena prodrma naše još nepostojeće samopouzdanje ili samopouzdanje u izgradnji.

Promatram svoje vršnjake oko sebe na parkiralištu i vidim još poneku osobu kako preplašeno promatra zgradu koja se nalazi ispred njega. Zgradu u kojoj ćemo provesti četiri, odnosno u mom slučaju, tri godine, i koja u vrlo velikom postotku određuje našu budućnost. Kroz misli mi prolazi da ne bi trebali ovako nezreli donijeti tako važnu odluku, ali tko sam ja da se tu bilo što pitam?

Ipak, prethodnu školsku godinu sam položila od kuće. Naći ću se u okolini koja je svima dobro poznata. Nadam se da neću biti jedini autsajder.

„Pa ne izgleda loše, zar ne?" - začujem Lucasov glas pored mene. Okrenem se i ugledam ga kako stoji s rukama na bokovima i također promatra moju novu školu. Bio je zastrašujuće visok da sam iz svoje žablje perspektive jedva primijetila da se vrhom jezika poigrava svojom malom naušnicom u obliku prstena koja se nalazi u kutu njegove donje usnice.

Kad ju je tek stavio mislila sam da će se s njom igrati samo na početku, ali prevarila sam se. To zapravo nije bilo toliko iznenađujuće. Od malih nogu imao je tu naviku da kad se zamisli jezik drži na usnicama.

Njegova razbarušena plava kosa, prošarana kojim smeđim pramenom, činila je kontrast s njegovom crnom odjećom preko koje je nabacio široku traper jaknu koja je sakrivala njegovo poprilično izduženo tijelo. Nike tenisice je najvjerojatnije kombinirao sa svojim tenom. Naime, bio je izrazito bijel, kao da u sebi nije posjedovao ni jednu kap krvi. Nekad me je svojim čisto bijelim licem podsjećao na porculanske lutke u antikvarijatu.

„Oboje vrlo dobro znamo da izgled vrlo lako može zavarati." - moje ga riječi natjeraju da svoje zelene oči preusmjeri na mene.

„No, nije da imam izbora. Bilo bi neumjesno u 21. stoljeću ostati neškolovana. Uostalom, to se kosi sa svakom granom feminizma." - dodala sam te se uputila prema rampi koju je od visoki stepenica dijelila žuta ograda. Na stepenicama je bila poprilična gužva, ali nisam se osvrtala na to jer sam znala da mi one ne trebaju, a nikad mi neće ni zatrebati. Naravno, osim ako me netko ne odluči baciti naglavačke s njih, ali nadajmo se da se to neće desiti.

Pod po kojem su moje gume gazile bio je smeđe boje dok su ormarići kod kojih su učenici stajali izmjenjivali žutu i sivu boju. Vozila sam sama dok je Lucas išao pored mene. Svi su bili u nekim svojim svjetovima da nisu toliko ni obraćali pažnju na mene što mi se zaista svidjelo.

Poglede koje smo pobrali nisu bili namjenjeni meni, već Lucasu. Mislim da su se cure nadale da je i on novi učenik. Nisam voljela tuđe poglede na sebi. Smatrala sam da je buljenje u nekoga potpuno neumjesno. Iz kojeg god to razloga bilo. Ubrzo smo došli do velikog hola čiji je pod krasio žuto sivi logo škole, a nedaleko od njega nalazilo se stubište koje je išlo u krug i tako činilo da se do kata iznad može doći s lijeve i desne strane. Stubište je razdvajalo pristanište u sredini koje je krasila žuta ograda.

„Gdje je asistentica rekla da se nalazite?" - upitao je Lucas kad sam zaustavila kolica.

„Prije par minuta mi je poslala poruku da se nalazi kod ravnateljevog ureda."