NAKON TUGE

4. OSNOVNO LJUDSKO PRAVO = ŽIVOT U DOSTOJANSTVU

„Kada tebi ističe kazna?“ – upita me Lisa prije nego što zagrize komad pizze koja nam je danas na meniju u kantini.

1„Prošlo je tek tjedan dana. Na pola sam puta.“ – odgovorim. Od one večeri nisam razgovarala ni s kim od svoje obitelji. Objedi su bili jedino mjesto gdje sam ih inače viđala, a njih sam izbjegavala koliko god sam mogla. Za stolom je vladala tišina kada to ne bi uspjela.

Nekad se pitam bi li bilo tako da mi je majka živa. Sjećam je se u magli. Imam samo nekoliko epizoda koje se godinama trudim očuvati. Pamtim je kao iznimno dragu ženu s puno ljubavi i s najljepšim osmijehom na svijetu, ali to je to. Sramim se priznati da mi u tim sjećanjima djeluje poput stranca, odnosno ideala za obožavanje kojega nikad nisam upoznala.

Iako se nedostatak njenog prisustva odrazio na moje odrastanje, uvijek sam imala majčinsku figuru uz sebe. Itana i teta Ariel su mi, uz Lucasa, najvažnije osobe na svijetu. Oni su moja prava obitelj. Ironija života je to što sam u vlastitoj kući, s mojom biološkom obitelji, stvorila drugu koja mi je pružila više ljubavi i lijepih uspomena od vlastite.

„Iskreno, meni nikako nije jasno zašto si ti uopće u kazni. Čak te ni moji roditelji ne bi kaznili zbog nečeg takvog. A vjeruj mi, nekad mi se čini da im za kaznu uopće ne treba razlog.“ – Melinda slegne ramenima.

„Zato je najbolje imati umjetnike za roditelje. Oni vjeruju da je samostalnost vrlo važna za samoaktualizaciju djeteta pa te ne gnjave previše, a opet su tu za tebe kad ih zatrebaš.“ – pohvali se Lisa.

Iako sam sigurna da joj to nije bila namjera, vjerujem da je u nama trima probudila tračak ljubomore. Ona je doista imala najbolju obiteljsku situaciju za ovim stolom.

„Svaki se roditelj valjda brine za dijete na vlastiti način. Ne mora značiti  da je uvijek ispravan, ali barem ne odustaju.“ – Patricia se uključi u razgovor, a njene riječi u meni probude grižnju savjest.

Mi se tu jadamo na račun svojih iskustava, a ona nije imala ni to. Pomislim na to koliko mora biti zastrašujuće prolaziti kroz životne faze bez neke velike ruke koja će nas voditi kroz put odrastanja.

„Kako napreduje tvoj projekt Lisa?“ – potrudim se promijeniti temu.
„Gospođica Savršena je našla savršen način da kontakt svedemo na minimum. Podijelila je posao na dva dijela tako da se viđamo samo kada je to nužno. Dobra je u organizaciji to joj se mora priznati.“ – iskreno prizna Lisa.

„To je sigurno jedino u čemu je dobra.“ – nevoljko doda Melinda.
„Kad smo već kod toga, kako napreduje s tvojim šarmantnim princem? Možda ti on može reći u čemu je ova još dobra.“ – namigne joj Lisa.

„Skoro pa i ne komuniciramo. Nađemo se u knjižnici gdje on samo kima glavom i gleda u mobitel. Ako mu i zadam neki zadatak, on se pojavi s nekom slatkom isprikom. Znam da laže i koristi situaciju, nisam glupa.“ – prevrne očima. „Ali jednostavno mi godi njegova blizina i pristojnost pa radije to uradim umjesto njega. No, polako mi to sve počinje ići na živce.“ – uzdahne.

„Sama si rekla da nisi glupa. Nemoj mu onda dopustiti da te pravi takvom.“ – odgovori joj Patricia. Mislim da je jako dobro sažela cijelu ovu situaciju te izrekla ono što sve mislimo.

„Teško je kad toliko dugo želiš nečiju pažnju i napokon imaš priliku da ga upoznaš. Samo želim da me primijeti. Realno, znam da su šanse za to male, gotovo da i ne postoje, ali u meni je još uvijek ona mala djevojčica koja vjeruje u bajke i ne mogu prestati maštati o njemu.“ – ugrize se za usnu i izvije glavu prema nazad.

„Zašto misliš da te ne primjećuje?“ – zbunjeno je pitam. Melinda možda nije bila lijepa po standardima ljepote, ali je bila daleko od ružnog i neprivlačnog.