NAKON TUGE

7. OKSIMORON i (NE)POZNATA LICA

"Jel' znaš gdje idete?" - pita me Patricia nestrpljivo dok obe gledamo okolo sebe očekujući smeđi džip da dođe po mene.
Kimnem glavom bez želje za razgovorom. Već sam odbila instalirati aplikaciju za praćenje.
Dogovorila sam se danas raditi s Harryem na zajedničkom projektu. Trebao je doći prije pet minuta. Nije da mu zamjeram što kasni, samo sam bila uzbuđena. Da ne spominjem Patricijinu zabrinutost.

Ovo je bilo prvi put da se prema meni ponašala kao majka. Kao što sam već spomenula, dosta udaljile od onog incidenta. Točnije, ona se udaljila od mene. Situaciji sigurno nije pomogao ni ozbiljan razgovor s mojim ocem koji je vodila neposredno nakon događaja na bazenu. Naš je odnos postao malo manje prijateljski, a malo više profesionalan.

Pokušala sam joj dokazati da si nema što zamijerati, no nije pomoglo. Nakon nekog vremena i samoj mi je dosadilo da budem naporna s tim. Prepustila sam naš odnos sudbini. Čak i prije svega što se izdešavalo, osjećala sam da nije potpuno  iskrena sa mnom. Jednostavno ju je nešto sprječavalo da se meni i curama potpuno otvori.  Ne znam je li to zbog razlike u godinama ili je u pitanju nešto sasvim drugo. Nešto osobno.

Danas me sto puta pitala trebam li da pođe sa mnom. Priča o Harryu je zabrinjavala sve oko mene koji su znali da se trenutno nalazi u mom životu. To nije bilo mnogo ljudi. Ne znam zašto, ali tata još uvijek nije obaviješten o mom krahu s engleskim od strane škole. Tako da je o Harryu znao samo to da mi je spasio život. Mogu misliti što će se desiti kad sazna da mi ocjena ovisi o radu s bivšim zatvorenikom i potencijalnim sociopatom.

Lucasu također  to još uvijek nisam htjela spominjati . Ne bi razumio. Nitko ne bi razumio zašto mu imam potrebu dati priliku, ali jednostavno moram. Osjećam se dužnom barem to učiniti za njega. On nije odustao od mene. Od svih "cijenjenih" ljudi u toj dvorani tog dana baš on nije odustao od mene. Ne mogu ni ja od njega tako lako ma kakvu god prošlost imao iza sebe.

"Mobitel ti je sigurno napunjen?" - Patricia provjeri još jednom, te mi dođe da joj uopće ne odgovorim.

"Je. Obećajem da ću ti se javljati svakih pola sata." - trudim se odgovoriti smirenim tonom gledajući je u oči.
"Ako ne dođeš kući do osam i ne budeš se javljala na mobitel, zovem tvog tatu. Samo da znaš." - uperi svoj desni kažiprst u mene.

"Dobro mama." - sarkastično joj odgovorim, a potom osjetim kako mi se tijelom, poput dobro istreniranog lopova, šulja grižnja savjest jer sam izgovorila tu imenicu. Pa makar to bilo i u šali, zapeklo me poput starog ožiljka predugo izloženog sunčavim zrakama.
Rijetka i ne tako oštra bol, ali opak neugodna.

Lagala bih kad bih rekla da se svaki dan sjetim mame. Iako sam je vrlo rano izgubila, ne mogu reći da mi je u daljnjem životu falila majčinska figura.

Imala sam dvije prekrasne žene u životu koje su se trudile izvesti me na pravi put, te ću im zauvijek biti zahvalna na samom njihovom postojanju. Ipak, nijednu od njih dvije nisam smatrala zamijenom za majku koju sam izgubila, već majkama koje sam dobila. Imale su posebno mjesto u mom srcu koje su same izgradile svojim trudom. Smatram se izuzetno velikom sretnicom što sam imala priliku osjetiti toliku količinu ljubavi takvih žena.

Dakle, stvarno mi ne nedostaje uloga majke u životu, već osoba kakve se sjećam da je bila. Zato ne volim spominjati tu titulu. Jer ona kojoj je namijenjena nije ovdje da me čuje kako je izgovaram.

Dok smo mi razgovarale, spomenuti džip se stvorio ni otkuda, te se zaustavio ispred nas. U sekundi sam se zapitala je li pao s neba. Brzo otjeram svoju zbunjenost, te pogledam kroz prozor automobila.

Ugledam dečka kojeg sam zadnji put vidjela mokrog do kože. Za razliku od tad, sada je potpuno suh sjedio za volanom svog poprilično starog automobila. Inače neposlušnu kosu ukrotio je tako što ju je svezao u poprilično uredan rep. Zbog tog postupka lice mu je bolje dolazilo do izražaja.