NAKON TUGE

10. PRVI POLJUBAC

„Iskreno, mrzim svoj posao. Volio bih da smo imali više vremena.“ – John mi se obrati nekoliko trenutaka nakon što zaustavi auto. 

„Imat ćemo vremena. Žao mi je što je onako ispalo u subotu. Stvarno sam se radovala našem s… dogovoru.“ – zadnjom riječ izgovorim tako čudno da mi tijelo istog trenutka obuzme neugoda.

Refleksno skupim usnice i stavim lijevu ruku na pozadinu vrata, izbjegavajući kontakt očima. Nakon dvije tri  sekunde, natjeram sebe da ga pogledam. Usne mi se izvinu u stidljiv smiješak. U tom sam trenutku definitivno mrzila svoje neiskustvo.

Poželjela sam da sam prirodno zavodljiva i šarmantna pa da znam poduzeti prave poteze u pravo vrijeme, a ne da ispadnem smotana djevojčica.

„Što? Možeš slobodno reći spoj. Mislim da je to očito.“ – kaže sa svojim širokim blistavim osmijehom.
„Onda mi je drago da isto mislimo.“ – pokušam biti malo odvažnija sliježući ramenima dok ga pritom gledam u oči.

Nastavimo gledati jedno drugo komunicirajući osmijesima. Neka zapaljiva napetost nastala je u zraku i ja nisam znala kako da je prekinem.
„Dobro je da smo došli na vrijeme.“ – kažem prvo što mi padne na pamet.

„Kako i ne bi? Postavila si alarm.“ – podsjeti me podrugljivim tonom. Nažalost, govori istinu. Nisam mogla ništa prepustiti slučaju.

Tata nam je odredio diktatorska pravila dok se situacija ne smiri. Poslije škole odmah kući, a nakon toga iz kuće nigdje. Iako sam znala da ima pravo, u sebi sam ludjela.

U zadnje vrijeme sam zatvorena u kući više nego ikad. Ironija je to što sada napokon imam s kim izaći (a da to nije Lucas) i doista ne želim biti zatvorena.
Ova dva dana bila sam u školi bez pomagača, odnosno Patricije.

Koliko god mi je ona nedostajala, bilo je nešto neopisivo lijepo bez toga da te stalno netko prati. Patricia se, nakon napada na bazenu, prema meni odnosila previše zaštitnički. Pretpostavljam zbog toga što se bojala izgubiti posao.

Melinda i Lisa su više nego sjajne prijateljice. Kada s nečim zapnem uvijek je tu jedna da uskoći, ustvari rijetko mi je bila potrebna pomoć. Puno rjeđe nego što sam mislila da će mi trebati. To me je činilo vrlo ponosnom na sebe.

Prošlu godinu sam se školovala kod kuće zbog straha od pritiska okoline i straha od vlastite nemoći. Koliko sam samo uzbudljivi stvari doživjela od početka ove školske godine. Dakako, nije sve bilo tako lijepo, ali me je izlazak među svijet činio življom nego ikada.

Toliko sam toga propustila svih ovih godina. Sad kad napokon imam priliku da sve to nadoknadim, osjećala sam se nezaustavljivo.

Vidjela sam da me John promatra svojim plavim očima u kojima bi se mogla utopiti poput ogromnog broda. Osjećala sam se neopisivo uzbuđeno samo od njegovog pogleda na sebi. Nikad nisam imala priliku da osjetim tako nešto prema stvarnoj osobi.

Nasmijala sam se, a on mi je uzvratio. Par sekundi smo se gledali s osmijesima od uha do uha. Ugrizla sam se za usnu kako bi zaustavila osmijeh i nakratko pogledala ispred sebe.
„Dobro. Melinda će biti ovdje svakog trenutka. Mogu je pričekati sama.“ – kažem da razbijem ovu neugodno ugodnu atmosferu. John i ja smo imali skroman prvi spoj u „Peacu“.

Rekla sam tati da ću se danas poslije škole naći s Harryem u blizini škole kako bi dogovorili neke sitnice oko projekta i tako ukrala dva sata da se vidim s Johnom. Tata nije bio baš oduševljen tom idejom, ali naposljetku je pristao. Međutim, upozorio me da želi da se s Harryem ubuduće viđam u našoj kući dok se situacija ne smiri.

Tolika kontrola će uvelike utjecati na moje tajne sastanke s Johnom, ali kao što rekoh, osjećam se nezaustavljivo.
„Već me se želiš riješiti?“ – pita praveći se uvrijeđen.