𝑇𝑢 𝑠𝑎𝑚; 𝑍𝑎 𝑡𝑒𝑏𝑒

ReBorn

Evo me malo brže nego što se moglo očekivati. Nastavljamo u istom tonu.

Sigurno se pitate kako je sve počelo? Koliko je boljelo? Čemu sve to?

Pa hajmo od početka. 

Prvi razred srednje mi je bio najteži period ikad. Mislim da ima onih kojima je to poznat osjećaj. Novo okruženje, nova ekipa, novi profesori, novi raspored...Sve novo, a stara ja. 

Iskreno nisam se niti malo pripremila. Uopće ni u snu nisam mogla pretpostaviti kakav zahtjevan zadatak je ispred mene. Nisam znala kako učiti, nisam znala kako se organizirati, kako iskoristiti dan do maksimuma, kako sve stići na vrijeme, a pritom ne zaboraviti na sebe. U svemu tome sam izgubila sebe. 

Nisam redovito učila. Od tud je sve krenulo. I ono doslovno kao domino efekt, od neredovitog učenja do ne spavanja, do iscrpljenosti, umora, dehidracije, hitne i samoozljeđivanja. Osim toga, doma je situacija bila jako jako kaotična. Imali smo "svježi" smrtni slučaj u obitelji, moje bake. Bila je stup i centar naše obitelji. Odrasla sam s bakom i djedom, praktički su me odgojili i nije bio dan da nismo bili skupa. Od kasnih ljetnih sati do asfaltiranog Zagreba, od zelenih površina i osjećaja slobode do tople peći na drva. Nema što nisam prošla sa njima. Uvijek su bili s nama, od početka pa sve do kraja. Neizmjerno sam im zahvalna. Zahvalna na predivnom djetinjstvu punom smijeha i veselja. Ono tko jesam danas dugujem njima. Da se vratimo na glavnu temu. Osim gubitka jako važnog člana naše obitelji moja mama je dobila otkaz, našla se u teškoj situaciji, imala svoju epizodu i dijagnosticirana s helicobacter pylori (google)- želudčana bolest. Moja sestra koja je tada živjela s nama je trebala ranije te godine diplomirati, ali je na faksu nešto iskaliralo, i diplomiranje je bilo odgođeno za drugi semestar. I nekako u svemu tome, jedino je imalo smisla da ne kažem nikome kroz što prolazim i kako se osjećam. Najjednostavnije je bilo plakati i rezati se pod tušem i u kutku svoje sobe. U više navrata sam razmišljala da im kažem, ali sam pregrizla jezik. DOSLOVNO. Čak i nisam skrivala svoje rane, ali kako nitko od mojih ukućana nije prošao kroz ono što sam ja, a nitko niti ne zna kako to izgleda i što znači, prošlo je neprimijećeno. Ako me pitaju rekla bih da je od depiliranja. Tada sam sve "normalno" radila, osim što sam bila toliko prazna, umorna, dehidrirana... Kao da sam živa, a ne živim. Praznina. Molila Boga da me nema. Neprospavane noći, iscrpljenost, bezbrojne šalice kave, jedinice, ispravci sve me to dovelo do hitne. Sestra me odvela na hitni prijem jer joj je doslovno pukao film i više me nije mogla takvu gledati. Nakon suočenja sa životom stvari su lagano krenule na bolje. Kratko sam prestala sa rezanjem, ali ne zadugo. Onda opet sve ispočetka. S time da, ja se nisam baš svaki, SVAKI dan rezala nego više je to išlo u valovima i epizodama. Neke dane više, neke dane manje, neke uopće ne. Ni sama ne znam kako, ali nekako sam se uspjela izdići iz svega toga. 

Sigurno vas zanima što mi je pomoglo. Instant recept ne postoji. I ne ide preko noći. Kao što vidite meni su trebale godine. Zašto? Prvo jer nikada nisam iskomunicirala kako se osjećam, nisam to pokazala, nisam se suočila sa samom sobom, a nisam niti sebi oprostila i samu sebe zagrlila. Nisam sve do sada. Nisam se nikome pojadala, nisam pronašla stručnu pomoć, niti sam ikada rekla svojima. Sada imam dovoljno snage da mogu pisati o tome, ali doista nije lako. Mislim da mi je psihički najteži trenutak bio kod psihologice kada mi je rekla da pokušam sebe zamisliti na toj praznoj stolici od 14/15 god. i što bih samoj sebi rekla. Toliko sam se rasplakala i toliko mi je bilo teško da do kraja dana sam bila sjebana. I sada mi suze naviru na oči dok vam ovo pišem i prisjećam se agonije kroz koju sam prošla. Na kraju me je zagrlila i rekla mi upravo ono što sam tada htjela čuti, ali da sam to čula tada ne bih to razumjela kao sada. Rekla mi je da me razumije i da si ne sudim, da se ne krivim jer sam joj rekla da mi je da sam tada znala ono što znam sada, nikada sebi ne bih naudila. I doista mi je žao, ali mislim da na kraju dana drugačije nije moglo. Zbog toga sam ono tko jesam. I dalje sam tu i dalje radimo na tome. Osvještavamo. Radimo na tome da prihvatim to kao dio sebe, da ne osjećam sram i poniženje.

Razmišljanje i promišljanje na rezanje je bilo često, unazad godinu dana sve manje, ali prije je bilo češće. Sebe zaustaviti zahtjeva veliki napor i trud. Ponekad je iscrpljujuće, a nekada oslobađajuće jer znam da sam uspjela. Nisam posustala.

Mogu vam napisati što sam tada radila, ali znajte ovo je puno veće od pukih savjeta, od listi i tips&tricks i ne može se riječima opisati niti dočarati. Meni nekada trebaju minute koje djeluju ko sati da sročim rečenicu i da pokušam sebi, pa onda psihologici objasniti kako se osjećam. Evo skoro cijeli dan vam ovo pišem. Ne mogu vam dati savjete i reći ovo mi je pomoglo, a ovo ne, radite ovo pa onda ono. Sve ovisi od osobe do osobe, okolnosti, okruženje, samopoštovanje, osobne granice, mentalno zdravlje. Jedno trebate znati, kada sam se rezala nikada mi nije palo na pamet da izvršim samoubojstvo, da si presiječem žile, da sebe dovedem do nule. Nikada mi to nije bila namjera. Ali stvarno sam se dovela do stanja, do mjesta na kojem nije bilo lijepo i ugodno.

U tom periodu sam preko sestre saznala za YouTube kanal Safari Duha i pratila sam Anu Bučević ko luda sve do prije dvije godine kada sam ju prestala tako intenzivno slušati i gledati. Također sam čitala razne knjige na temu zakona privlačenja, psihologija, duhovnost. Počela intenzivno meditirati. Pisala sam dnevnik, vježbe disanja, tapkanje/EFT tehnika, slušala one opuštajuće pjesme prije spavanja, počela vježbati. Totalno sam, iz korijena navike promijenila. Rekla bih, sa sa sigurnošću je vježbanje najviše pomoglo i dalo mi  samopouzdanje, snagu, izdržljivost. Naučilo me da je zapravo sve u našoj glavi i sve je do nje. Vidjela bih da mi je tijelo snažno, a um slab. Prije bih posustala u glavi nego što bi me izdalo moje tijelo. 

Pišem vam sve ovo jer je meni netko tada trebao, netko tko će reći tu sam, tu sam zbog tebe. Tko će me barem saslušati, ne riješiti moje probleme nego samo slušati. Nije bilo nikoga. Ona koja je bila uz mene više nije. Bojala sam se drugima pojadati jer što će selo reći. Ne želim da me se žali. Nije trenutak za žaljenje nego slavljenje. Nakon svih sranja i dalje sam tu. Slavim život, svoj i njezin. I naravno tu je prisutno ono neće oni mene razumjeti i doista neće. Ali barem sada možete shvatiti zašto sam to tko i što jesam. Ne želim da i jedna cura, žena, majka, sestra, prijateljica, kolegica, kćerka prolazi kroz ono što sam ja i ako jednu potaknem na bolje, čast mi je. Ne tražim ništa zauzvrat, osim da budete nježne prema sebi, da sebe volite i poštujete se kao da ste najjebenije kraljice. Ništa manje niste, niti išta manje zaslužujete. Ako potaknem jednu da ode psihologu, potraži pomoć, izađe iz ormara, otvori usta, ponosno pokaže svoje ožiljke ili svoje mane, čast mi je. 

Krenite polako, ali sigurno. Nemojte sebi zadati nerealna očekivanja, poput danas se neću rezati ili danas ću meditirati 5min. Nisam baš sigurna koliko će to pomoći, a ako to ne ostvarite osjećate se ko govno i loše ćete misliti i govoriti o sebi. Bila sam tu. Budite realne. Malim koracima do uspjeha. Probajte jednu stranicu dnevnika napisati, meditirati 2min, udah-izdah 10 puta, 5 čučnjeva ili sklekova napravite. Nemojte se siliti, ako ne ide ne ide. Nikako nemojte ići iz krajnosti u krajnost. Molim vas ako niste dobro ili poznajete nekog tko nije dobro i ne može se nositi sa time potražite stručnu pomoć, reagirajte, nemojte samo šutiti i gledati, pokušajte se raspitati i istražiti kako razgovarati, kako pomoći, što odmaže, a što osnažuje. Uputite toj osobi lijepi komentar, pogled potpore, stisak ruke, tapšanje po ramenu, topli i snažnih zagrljaj. Ako ste to vi, imajte pep talk sama sa sobom, pogledajte se u ogledalo i recite sebi samoj ono što želite čuti. Svakako pomoć potražite, ne sramite se, ne bježite. Znam da ima psihologa koji nisu uredu, ali doista ima i onih koji časno služe drugima i vrijedno rade svoj posao. 

Toliko od mene, da vam budem iskrena malo sam se umorila, skoro cijeli dan pišem i prepravljam. Pazim što i kako ću reći, ali opreza nikada dosta. Nisam perfektna i možda od velike pomoći, ali sam iskrena. Pišem iz srca. O svemu ovome ćemo u daljnjim poglavljima. Dug je put pred nama, od ZP do psihologice, od rezanja do ispada bijesa, od dehidracije do vježbanja, od loših ocjena do jedne od najboljih, od ne samopouzdanja do samosvijesti, obitelj, prijatelji. Mislim da će vam biti dosta zanimljivo i od pomoći. Ako želite da o nečemu drugom pišem ili da o nečemu pišem više napišite mi.  

I za kraj iako ovo nije kraj, ovo je početak nečeg novog za mene i za vas. Na kraju ovog puta vam želim da znate da ste snažnije ste nego što mislite, niste same. Svi smo mi kako kada. I sve je to uredu, nema pravilno i pogrešno, ima jedino ono što vama služi i ono što vam ne služi ka vašem rastu i razvoju. Za sve vas kojima sada nije do ničega, koji prolazite slično ili vam je ovo poznato prvo jedan veliki pljesak jer ste i dalje tu. Ponosno hodajte uspravne glave imate zašto. Šaljem vam veliki zagrljaj i veliki poljubac, stisak ruke, i topli pogled gdje god da jeste voljene ste. 

S puno ljubavi do idućeg, 

vaša M.