𝑇𝑢 𝑠𝑎𝑚; 𝑍𝑎 𝑡𝑒𝑏𝑒

It all started with... (o meni)

Kada sam završavala osnovnu školu znala sam da ne želim ići u matematičku srednju. Jezici su mi išli jako dobro, odnosno engleski. Svejedno, bila sam uvjerenja da mogu i druge jezike savladati, a matematiku ne volim. I tako sam završila u jezičnoj koja je (u vrijeme mojih upisa) čak slovila za jednu od najboljih jezičnih škola u Zagrebu, samo je još jedna bila ispred nje. Moji baš i nisu bili za, ali ja sam bila poprilično tvrdoglava, ta i ni jedna druga. Htjela sam se maknuti od društva iz osnovne, upoznati nove ljude i steći nova iskustva. Izlazak iz nove komfora i upustiti se u nepoznato. To isto nepoznato me koštalo živaca, neprospavanih noći i života.

I tako je nova školska godina počela, a s njome su vrlo brzo krenule pljuštati jedinice iz malte ne svih predmeta, od engleskog kojeg sam mislila da znam do povijesti preko matematike do kemije. Nisam stizala, prokrastinirala sam misleći da budem sve stigla. Od jednom je tu bilo po 10ak zadaća, 5 ispita, 3 usmena. Ništa ne ide jer me/nas prethodno nisu naučili kako se pripremati za velike ispite, kako se organizirati, kako učiti različite predmete. Mama ide na informacije da bi joj razrednica rekla da eto ona misli da je najbolje da se ja ispišem, ako je to tako loše. Kao problem je u meni, a ne u školi i cijelome sistemu. Da se razumijemo, nisam bila jedina, netko je više bio u govnima, a netko manje. I nakon tih nesretnih informacija, toliko sam se rasplakala, ali sam rekla mami da na ispis ja ne pomišljam. Ja sam si tu školu izabrala, to je bila moja odluka i nisam htjela odustati. Htjela sam sebi dokazati, pa i drugima da je moguće izaći i izdignuti se iz sranja u kojima te ostave. Puno sam noći proplakala u mraku iza zatvorenih vrata, nisam danima jela kako bih sve stizala, bila sam budna do 2/3 ujutro kako bih učila i onda se ustajala u sedam, nisam nikakav društveni život imala, osim toga tu se pojavio i još jedan oblik "ispušnog ventila" koji nikako, ali nikako nije mogao voditi ka ičemu dobrome, ali o tome drugi put. Moj umor, izgladnjivanje i vlastiti pritisak koji sam sebi u glavi stvorila me doveo do toga da sam 10 dana za redom dane provodila na WC školjci. Bilo što da sam pojela ili popila bi doslovno izletilo iz mene...Dok jedan dan mojoj starijoj sestri nije pukao film i odvela me na hitni prijem gdje je doktorica rekla da sam užasno dehidrirala, u 10 dana izgubila šest kila i da jedino mi ostaje ići na zaraznu na promatranje i infuziju, ako pod hitno ne nadomjestim izgubljenu tekućinu. Dobila sam masu lijekova i bila sam još 10 dana kući. U tom periodu, odnosno prije srednje mi je baka umrla od raka pluća doslovno je žena otišla, nismo se stigli ni okrenuti. Baka i djeda su me praktički podigli. Baka je bila naš oslonac, veselje, i naša sigurna i mirna luka. Sve ono što moja mama nije bila. Mama mi je ostala bez posla. Roditelji mi nemaju baš skladan odnos (o odnosima kasnije), moj otac ne živi s nama, uginuo nam je pas, jedna sestra u jednim problemima, druga u drugim. Da ne duljim. U jednom trenutku sami mala 25 jedinica, i prijetio mi je popravni iz engleskog, ako ne i iz matematike. Dolazila sam u šest u školu, ostajala do tri. Išla na sedamsto instrukcija. Konstanto bila frustrirana, nezadovoljna, nesretna što samom sobom, što cijelim obrazovnim sistemom. Apsolutno razočarana. Summa summarum, na kraju sam uspjela sve riješiti, ne znam ni sama kako, ali uspjela sam. Kako sam rekla svojoj majci, neka me sruše devet puta, deset, pa čak i 25 vratiti ću se svaki put jača i snažnija, izdići ću se iznad svih tih sranja. I doista to se dogodilo.

Istina, put je bio sve samo ne siguran i pozitivan. Nikada nisam bila usamljenija nego tada, nikada nisam bila jadnija nego tada, i nikada nisam osjećala veće razočaranje i bol kao tada. Zašto vam sve to pišem? Zato što ne želim da ni jedan adolescent, naročito mlade djevojke, pa i one starije prolaze kroz sve ono što sam ja prošla. Čak i ako prolaze da vide svjetlo na kraju tunela, odnosno da shvate da su one svjetlo u svome životu, da budu hrabre i ustrajne, ali da isto tako budu nježne sa samom sobom. Cijelo to nezaboravno iskustvo me dovelo do osobe koja sam danas i čak da me pitate, iskreno ću reći da ne bih mijenjala putovanje kao takvo, ono što bih promijenila je svoj pogled na njega, da sam tada znala ovo što znam sada, samo nebo bi mi bilo granica. Što se tiče izbora srednje, ne bih upisala jezičnu jer od jezika i svega što su mi obećavali nisam ništa vidjela. Sve su to bile prazne priče na koje sam nezrela i mlada nasjela. Ni prva ni posljednja. ALI.

Ovim putem želi reći drugima da svakako u svakome trenutku mogu izabrati drugačije. Znajte to, ništa nije uklesano u kamen. Mi smo bića promjene, stalno se mijenjamo i stvarno ne vjerujem u onaj izraz pa ja sam ti takva, on ti je takav. Jebote da ga/ju je snašlo ono što je mene ili nešto drugo vidjela bih kako bi bio/la takav/va (pardon my explicit language). Vjeurjem da doista nekima shit happends and life gets out our way just to teach us a huge lesson, and that shit happens for some sonner, and for some later. Vi znate svoje shits, ima ih raznih i svakakvih. Ali opet koliko god bilo teško za pojmiti mogu biti i u većini slučajeva i jesu prekriveni blagoslovi, samo treba vremena da to shvatite. Kasnije će sve imati smisla, do tada samo nježno sa sobom. Znajte da na kraju dana samo sebe imate, i sebe nosite sa sobom ma gdje god pošli. Pred kraj te grozne srednjoškolske godine kada sam zakasnila na ispit iz povijesti jer sam sjela u drugi tramvaj i otišla u drugom pravcu (sada mi je to presmiješno, ali tada kada nisam nervni slom dobila). Potaknuta pričom jedne mlade djevojke koja se sa sličnom situacijom susrela na faksu, rekla sam mami znaš šta bolje da je sada ovako, nego na prvoj godini faksa. Imam dovoljno da naučim do tada i da ne učinim iste greške. Vjerujete mi kada gledam to sada, iz ove perspektive, presretna sam što eto tada sam učila na svojim greškama i apsolutno niti jedna se nisu ponovile. To sam bila ja, ali to ne znači da moja priča treba biti tvoja, ne želim ti to. Želim ti lijepo i ugodno srednjoškolsko iskustvo, zapravo cijelo obrazovanje, oke da it's not the shit it's the life that sometimes looks shitty that happends. But that all is part of the journey. Mislim zamisliti da sve bude ravno i da nema nikakvih uspona i padova, pa kako bi rasli i razvijali se. Nemojte uzimati ništa za ozbiljno i nemojte biti strogi prema sebi. Znajte da niste sami, da tu sam za tebe. I tu smo jedni za druge.

When life gives you lemons make lemonade. Also when life knocks you down you stand up and say you hit like a bitch XD

S puno ljubavi do idućeg,

vaša M.

DISCLAMIER:

- HVALA OD SRCA SVIMA NA ČITANJU :) I PRAĆENJU RADA

-pričat ću još detaljnije o svemu ovome, kako (ni)sam se s čime nosila, tuđi utjecaji, obitelj... Samo dajte mi vremena da kako bi se reklo negdje udarim temelje da ima smisla, ovo je za početak, ukratko, dovoljno. Bit će tema kojima ću se vraćati na početak i detaljno se posvećivati jer definitivno nisu za jedno poglavlje niti su ajmo reći tako probavljive. Sve nadolazeće teme će se na ovo iskustvo nadovezivati, a naravno mogu se čitati zasebno

-u da zamalo sam zaboravila, molim vas jel ako imate hrabrosti da podijelite svoja iskustva ako budu drugi čitali da se inspiriraju i da osnažimo jedni druge, a možete to i poslije, bilo koji act of kindness is highly appricated

-molim vas nemojte misliti da sada trebate ostajati u školama/na poslavima/fakuletetima i da trebate sebe dovesti do minimuma i doslovno izluditi. Nemojte zato što ste kod mene vidjeli ovo krenuti ko muhe bez glave prema nečemu bez jasnog i dostižnog plana i cilja. Ako nešto ne ide, nemojte forsirati. Nismo svi isti. Nemojte kao ja jakooooo kasno naučiti NAJVAŽNIJU LEKCIJU, A TO JE DA NIŠTA I NITKO NIJE VRIJEDAN VAŠEG ZDRAVLJA I ŽIVACA. Bolje se čuvajte i uložiti svoj potencijal i energiju u nešto drugo. Budite hrabri i izaberite drugačije. Ispišite se, krenite ispočetka, iznova, počnite od temelja ili tamo gdje ste stali. Uzmite pauzu. Ništa nije nemoguće i nedostižno. Ničiji izbor nije kriv i nije pogrešan, tada on je bio najbolji za nas, tada u datome trenutku radili smo najbolje što smo znali. Imajte to na umu prije nego što krenete sebe prosuđivati i kritizirati. Be gentle with yourself, you are doing the best you can :)

Šaljem poljubac i zagrljaj