𝑇𝑢 𝑠𝑎𝑚; 𝑍𝑎 𝑡𝑒𝑏𝑒

Najbolje za kraj. Odlazak psihologu

Dobar dan drage moje, nismo se dugo čule. 

Pišem vam iz sučanog i morskog gradića. Pišem dok čekam da mi se upije jogurt koji sam si namazala nakon što sam shvatila da sam dobro izgorila hahahah 

Pišem vam jer sam osjetila potrebu da se javim, da barem jednoj od vas uljepšam dan :) 

Danas ćemo o zadnjim stvarima, o šlagu na torti, o onome najljepšem, o zapravo svim metodama koje sam koristila u radu na sebi i koje i dalje koristim. 

Nastavljamo...

Osim meditacije i treninga u koji se apsolutno kunem. Znači ako još niste, molim vas krenite vježbati jer stvarno ima benefita na psihičko zdravlje, ne radi se o tijelu nego umu. Pored treninga i meditacije, radim vision board (iskreno ne znam koji je točan naziv na hrv jeziku, googlajte). Vision board je kao mood board, meni služi da na plakat stavim slike svega što želim postići u narednih godinu dana, narednih 6 mjeseci, narednih 8 mjeseci...Ne radi se samo o postignućima i o materijalnome već se radi o osjećajima, npr imam slike koje mi predstavljaju određene osjećaje i emocije koje želim osjetiti u narednoj godini npr više veselja podijeljenog s prijateljima dok uživamo u večeri, zajednička putovanja i smijeh, vožanja u autu i radost jer sam položila jedan korak do samostalnosti...Stavljam sve što u meni pobuđuje emocije, sve što me čini sretnom i potiče motivaciju i želju da radim na sebi. Ne stavljam slike npr cure u teretani ako se ne vidim u teretani ili ako se ne vidim tog izgleda. Umjesto toga stavim neku realnu sliku, nešto što mi je dostižno i ostvarivo. U međuvremenu sam s plakata prešla na pozadinu na laptopu. U Picsartu izradim pozadinu sa par slika. Slike su naravno s Pinteresta koji mi je inače organiziran kao inspiracija, motivacija, ambicija, želja, sav je u ciljevima i predivnim citatima. Ljubav za Pinterest. Ja vam to radim vrlo jednostavno ili prije početka akademske godine ili prije Nove godine ili čak radim dvije, jednu za prvih 6mj drugu za drugih. Pronađem slike, sačuvam ih, suzim izbor i to je to. Meni vam je to estetski lijepo i nekako je baš inspirativno, evo sada vidim na pozadini da imam tijelo kakvo sam prije 6 mjeseci htjela. 

Osim vision boarda, mislim da sam pričala o tehnikama disanja kada sam spominjala meditaciju. Konkretno ne znam ime niti jednoj, o tome više kod Petre Čutuk ako vas zanima. 

Probala sam EFT tehniku, tehnika tapkanja. Imate određene nervne završetke/točke gdje se po tijelu tapkate. Zvuči jako smiješno, ali zapravo nije. Mislim malo ludo djeluje, ali je fora i meni je bilo od pomoći. Tapkam se i dan danas ako osjetim preveliku nervozu ili paniku jer to mogu bilo kada i bilo gdje raditi, odem na WC ili u sobi. Pogledajte na internetu EFT method imaju slike s točnim primjerima i videi. Znam da par ima snimljenih Safari Duha. Moja sestra je bila na seminaru i učila iz prve ruke od ljudi koji su puno stručniji, psiholozi i naučnici. 

I za kraj ono najvažnije, psiholog. 

Ne želim puno soliti pamet mislim da sam do sada dovoljno ahahhah

Znači, kao što već znate u srednjoj pomoć nisam potražila. Period samoozljeđivanja sam sama prošla i "na svoju ruku" se izvukla što baš nije bio najkvalitetniji i najzdraviji pristup, ali eto urodilo je plodom s time da plod se nije razvio stoga sam na faksu kada sam si mogla priuštiti potražila pomoć privatno. Krenula sam kod psihologice na prvoj godini faksa, tada sam također bila sjebana, ali ne toliko više je bila riječ o samopouzdanju i nesigurnosti u sebe, u ono što radim, u ono što govorim, u ja. U biti tada ste mladi, ne znate niti trebate, još se pronalazite u svijetu odraslih i sve izgleda nepoznato i novo pogotovo ako kao ja stjecajem okolnosti odrastete prebrzo. Ali pokazalo se da sve ima svoje zašto i da se sve događa s razlogom pa tako i to. 

Naime jedan dan, jednu subotu sam se spremila i odlučila otići na ples da bi kada sam došla do stanice vidjela da mi tramvaj ne vozi što nisam znala i da nemam kako doći na ples. Preskočila sam taj put, ali sam doma doslovno nervni slom dobila, toliko toga pobacala, porazbijala i zaključila da mi treba pomoć, da mi se sve i svatko nakupio i da više ne mogu tako. Smučilo mi se i bilo mi je dosta same sebe. Tada nisam bila zadovoljna niti svojim izgledom niti psihičkim zdravljem niti cijelom svojom situacijom u kojoj sam se nalazila. Javila sam se psihologici i dobila nedugo prvi termin. Prvi put je bilo apsolutno grozno znači toliko sam se rasplakala i nije mi bilo ugodno, ali je s vremenom bilo sve bolje i bolje. Već godinu dana je kako idem. Nisam redovita, nekada se vidimo dva puta mjesečno, nekada se ne vidimo po mjesec i pol/dva, ali smo dosljedne i ona je upućena u moja dešavanja. 

O benifitima bih mogla do sutra. Od toga da vam pomogne nekako da se posložite, postavite ciljeve, da vam razjasni sliku, da vam ukaže na vaše obrasce ponašanja i na tuđe, da vam objasni zašto je nešto tako kako je i da vas upozna sa samim sobom. Toliko sam naučila i spoznala o sebi da vam ne mogu opisati, od toga da imam neke obrasce za koje nikada ne bih rekla do toga da problem nije u meni i da preveliku odgovornost stavljam na sebe do toga da ne mogu utjecati na druge, ali mogu na sebe. Moja psihologica nije običan i klasičan psiholog, svaki sat je drugačiji, nekada pričamo, a nekada se igramo, ima pješčanik, figurice, karte, znači nema što sve nema i sve to koristimo. Nekada i nije toliko lijepo, odnosno razgovori nisu najugodniji jer jednostavno traže puno, puno razmišljanja, traže da ih se isplače, isprati, sasluša, ispriča... Onda dođem doma i doslovno zaspem, nekada mi ne bude do ničega, nekada se počastim jer sam bila hrabra i rekla, pričala o nečemu što mi nije ugodno i to proživjela te na zdrav način ispratila i nastavila dalje hladne glave s boljom pameti nego s onom s kojom sam došla. 

Znajte sve je to uredu, ništa nije krivo niti pravo. Nekome paše prvi psiholog nekome peti, nekome niti jedan nego mu je uredu s life coachom. Neki prakticiraju jedne metode koji drugi ne bi nikada. Važno je da vam je ugodno s tom osobom, da vam je lijepo, da osjećate pripadanje i da neće biti osuđivanja, da vam je dana podrška, da osjećate da imate učitelja nekog tko vas usmjerava, daje smjernice i razgovara, sasluša. 

Sjećam se da kada sam rekla prijateljima da neki su bili ugodno iznenađeni jer kao ne djelujem kao tip osobe kojoj treba psiholog. Iskreno ne radi se o trebanju, radi se o prijatelju, radi se o učitelju, radi se o tome da jednostavno nisam mogla sama izaći na kraj sa sobom i da bi bilo bolje da imam nekog tko je objektivan, staložen, nekog stručnog. Kao ne spadam u takav profil osobe jer sam organizirana, sve imam isplanirano, super izgledam, imam super život za poželjeti, imam sve. Samo nemam osjećaje, nemam topli zagrljaj, nemam podršku, nemam potporu, ostala sam bez najbolje prijateljice u trenutku kada se tome nisam nadala, nemam koga da me sasluša bez da osuđuje...Većina smatra da samo "poremećene" osobe i nestabilne idu psihologu, a nije tako. To što netko ide ne znači da je poremećen, i isto tako to što ti ne ideš ne znači da nemaš probleme sama sa sobom. Možda se eto ti možeš nositi sa svojim problemima ili se praviš da možeš, ali ja nisam mogla i odlučila sam biti hrabra i učiniti to da sebi pomognem, da meni budu ugodno sa samom sobom i da naučim nešto o sebi, a osim toga da zatvorim Pandorinu kutiju. Ne treba vam bolest, nestabilnost ili nešto drugo da biste išle psihologu. Ako osjećate potrebu reagirajte. 

I za kraj, pustite druge što pričaju. Neka se bave svojim životima, odnosno nemaju ga pa se bave vašim. Osim toga vi budite pametne i mudre i gledajte svoja posla. Kasnije će vam zavidjeti i biti ljubomorni, ali taj znoj, te suze, to se ne može kupiti niti posuditi. To je vaš put, to je vaše putovanje, vaše odredište i imate pravo na njega. Oni da su dobri prijatelji bi vas podržali, pokazali interes, ne bi osuđivali, nego bi bili tu za vas, možda bi čak i oni krenuli. Uzmite si vremena, dajte sebi priliku i samo nježno sa sobom. 

Vrlo rado bih podijelila kontakt svoje psihologice, ali ona ima pravilo, a to je da ne radi s ljudima koji su povezani. Npr ne može biti psiholog moje prijateljice, moje sestre, nećaka ili mog dečka. Ne radi zbog zaštite privatnosti, navodno ljudi pokažu interes za drugu stranu. Zanima ih što dečko govori psihologici i što cura ima za reći, a inače je pravilo da sve što razgovarate s psihologom je povjerljivo i može se samo reći ako ste u opasnosti ili vam život ovisi. Stoga je nakon tog neugodno iskustva odlučila da ne bude radila s ljudima koji imaju poznanstvo. Voljela bih se konzultirati sa njom i da vam preporučim besplatne pouzdane psihologe koji su voljni pružiti podršku mladima diljem Hrvatske ili Zagreba. Kada sastavim(o) listu podijelim je s vama.

Ovdje se jedan dio našeg putovanja završava, a drugi počinje. Mislim da zasada više neću pričati o samoozljeđivanju i metodama. Svakako u narednim poglavljima mentalno zdravlje će biti u fokusu kao i do sada. Još jednom disclaimer: ne činite ništa na svoju ruku, ovo nisu instant rješenja i ovo nisu metode i ovo nije priručnik. Ovo je priča, blog, ispovijest jedne mlade cure koja je prolazila kroz sve prethodno navedeno sama, u mraku svoje sobe i ne bi htjela da se to drugima dogodi. Ako sam barem jednoj od vas pomogla i navela vas da preispitate svoje odluke, ciljeve, prioritete, ja sam sretna. Ako sam vas navela na razmišljanje, presretna sam. A ako sam vas dovela do djela, moj je zadatak izvršen i uspješan. Ne želim da prolaziti kroz  ovo same ili barem da mislite da ste jedine ili da se bojite, sramite, bježite od sebe samih. Budite hrabre, svoje i neustrašive. Možete vi to. Vjerujem uz vas i uz vas sam. 

S puno ljubavi do idućeg, 

Vaša M.