𝑇𝑢 𝑠𝑎𝑚; 𝑍𝑎 𝑡𝑒𝑏𝑒

Zašto je zdravo plakati?

Zdravo plakati?!?!? 

Bože moj, pa kako je to moguće. 

Itekako je moguće i jako poželjno. 

Plakanjem otpuštamo otpore i emocije koje vrlo često držimo čvrsto u sebi. Osim toga, postoji jedan strah ili bolje rečeno uvjerenje, a to je da je plakanje nepoželjno pogotovo kada ste u odraslim godinama. Muškom rodu je to jako poznato. A mi, mi žene imamo drugi izazov, a to je pokazati ranjivost. Vrlo često izbjegavamo emocije i bilo kakvo izražavanje istih. Dosadašnjih šest mjeseci savjetovanja me definitivno naučilo kako se malo više otvarati, ne bježati i kako je zdravo pokazivati svoje suze. Tek sada nakon više od šest mjeseci, mogu reći da lagano počinjem to izražavati i sve navedeno primjenjivati. 

Jako mi je teško plakati pred nekim, poprilično ostanem hladna i rezervirana. Udaljena. Obično se udaljim od ljudi, ono doslovno nestanem i u svojoj glavi sam presjekla vezu ili barem reducirala komunikaciju, bez ikakvog izjašnjavanja. Što nekada može biti uredu, a nekada ne. Pojasnit ću. Ako nam je stalo do tih ljudi i odnosa, i sve ide super, nekada je izazovno i bude doslovno grč u želudcu kada sada frendici trebate objasniti da nije oke kaj se ne javlja 6mj, vi nju stalno zivkate i svugdje ju vodite, a ne želite zvučati agresivno ili bezobrazno. Pokušavate se izjasniti i to je uredu. Kako bi odnos bio kvalitetniji i kako bi se ljudi bolje znali, mislim da je doista važno se izjasniti po pitanju svojih osjećaja i onoga što vas tišti. S druge strane, ako znate da ste sve učinili i dali sve od sebe da sačuvate odnos, a druga strana vas nije ispoštovala, nemojte ostati u takvom odnosu. Doista nije vrijedno. O odnosima drugi put. Vratimo se mi na naše suze. 

Isplačite se kada vam dođe, doista to učinite. Ako vam je neugodno pred nekim, uredu. Barem sami sa sobom možete, sebe tako njegujete. Dajte si zagrljaj i obrišite hrabro sve suze. Prije toga budite na njima zahvalni, na tome koliko ste hrabri i snažni što ste pokazali barem sebi svoju snagu. Suze su snaga, a ne bol i patnja. Pa kako se samo smijemo kada smo sretni, oči nam zacakle i sjaje posebnim sjajem. I ovaj drugi sjaj nije ni malo ružniji ili nepoželjni od onog prvog. Sve su to dijelovi vas i trebate ih prigrliti. Kako mi je moja psihologica rekla, svi ti događaji i emocije su dio tebe, nemoj ih negirati i suzbijati. Jednog dana dok budeš nosila tu budnu, bit ćeš/jesi satkana od svih tih dijelova i svi su jednako važni i čine ono tko si danas. 

Postoji još jedna strana, a to je da kada ste mali vrlo često na račun svojih suza ste ismijavani. Stoga odlučite više ne plakati, čak nam govore ne plači, prestani plakati i viču na nas kada plačemo. A šta mi učinimo još jače zaplačemo da nas cijela ulica čuje. Nije do suza (nema ni jedne jedine) to dijete želi da ga se primijeti i čuje, a otkrilo je da je plač jedan od načina. I taj roditelj umjesto da bude miran i susretljiv, postane sve suprotno od toga. Ne da ni zagrljaj, a dijete još jače zaplače, pa ga se ucijeni i ono na kraju ušuti i počne tu situaciju iskorištavati. Da se razumijemo nisu sva djeca takva, ovo je primjer iz mog okruženja. I tako naučimo ne plakati i da je plakanje loše, i to si nesvjesno ponavljamo većinu života i govorimo prestani te bjesomučno bez imalo nježnosti brišemo svoje suze ili ih zatomljivamo duboko u sebi. Dok se jednog trenutka, ne baš prikladnog, razlomimo u milijun komada. 

Reći ću kako je meni. Znam čak sjediti po 20min kod psihologice, nekada se rasplačem nekada ne. Nekada treba više vremena, a nekad manje. Ono što je ona uočila, a ja nisam apsolutno nikada, kamo li da je itko meni blizak. A to je da se smijem dok pričam nešto uistinu tužno i grozno i vjerujte mi to nije baš onaj veseli smijeh, i cijela situacija izgleda mučno. Ne znate baš je li priča tužna, trebate li plakati ili se smijati, što uopće govorim. Reakcija mi nije u skladu s govorom, s akcijom. Sve je to uredu, samo ne osvijestiti to nije uredu. Jer kada nasuprot sebe imate nepoznatu osobu koja neku vašu priču želi čuti, a vi se smijete nekim ludim cerekom i plačete baš ne djelujete dobro, više kao da vam je mučno i da vučete na dvije različite strane, odnosno vama je zapravo neugodno. Nema vam šta biti, to su dijelovi vas. Zato samo hrabro pokažite svoje suze.

I za kraj, ne zaboravite emocije su putokazi, one su znakovi, one su energy in motion (e-motion). Pokazuju vam kako se u datom trenutku osjećate i trebate se stoga se sami sebi izraziti. Zapitati što ja to samoj sebi želim reći, koju poruku si šaljem? Aha oke osjećam se tužno, oke plače mi se, sama sam, fali mi neke osoba, fali mi ono prije, aha uredu, sada ću se isplakati jer mi je tako uredu i to je oke, i onda ću si skuhati čaj, leći u krevet i čitati ili gledati neku lijepu seriju. Tužna sam jer mi netko fali, što mogu napraviti, mogu se isplakati, mogu šutiti do kraja dana/tjedna pa puknuti u neprikladnoj situacije pred osobom koja nema veze s mojim suzama. Pričajte sami sa sobom, majke mi. Pišite, zato sam napisala pisanje dnevnika u prethodnim poglavljima. Meditirajte. Meni se dogodi i kada meditiram da plačem ili kada slušam neku pjesmu plačem jer me tekst dirne i nekako opiše moje stanje i osjećaje. Nekada samo krenem pisati, pišem riječi, tekstove, poeme, poruke, citate, postavljam pitanja i definitivno se osjećam bolje kada to izbacim na površinu. Nekada je sve super, nekada nije. Nekada boli, nekada je ekstaza. Ni jedno ni drugo ne vrijedi manje. Sve to vas čini čovjekom. I ne zaboravite, čovjek si od krvi i mesa. I upravo kao takva sa svim svojim suzama, osmijehom, tugom, ljutnjom si predivna. 

S puno ljubavi do idućeg, 

Vaša M.