Jedanaesti Dio

340 42 5
                                    

Vrtila je otvorenu kutiju i divila se prstenu. Ručno izradjen , detalji za divljenje , zeleni safir koji je kod pokreta ruke prelivao boju u nešto tamniju . Proguta knedlu u grlu kad ugleda Marka . Posmatrao ju je a ona to nije primjetila. Nadao je se da će prsten staviti na ruku, ali je zatvorila kutiju kad je se odao da ju je gledao. Bio je jednako zbunjen koliko i ona pa je prišao ormaru i kao da ni sam nije znao šta je trebao preko ramena je upita za plan , tek toliko da prekine napetost i tišinu.
Nije podizala pogled samo je pričala iz glave jer je toliko puta provjerila da je znala napamet sav program i raspored za sva četiri dana. Iskoristila je priliku i obavijestila ga o izmjenama . Čekala je odgovor. Nadala je se napadu ili da će bar negodovati ali ništa od navedenog . Samo je kimnuo glavom i zahvalio se . Kod zatvaranja ormara se usudi da je pogleda i odmjeri. Opet mu je oduzimala dah . Toliko jednostavna , originalna , pomalo elegantna a opet nekako u skladu za svoje mlade godine obučena. Zaustavi pogled na njenim očima . O gledao je se u njima . Tetka mu je jednom davno rekla da su oči ogledalo duše i da se u njima može više vidjeti saznati nego što su riječi mogle i Kad da kažu. Osjeti neki osjećaj tuge i znatiželje. Izgledala je više napeto nego kod prvog susreta. Spusti svoju odjeću na krevet i pridje joj na korak bliže . Uzeo je njene ruke u svoje i prdžavao je kutiju s njenim prstima. Trudio je se da zdrži pogled na njenom licu ali nije uspio. Gledali su oboje u vrhove svojih nogu. On je pričao a ona kao pahulja snijega na dlanu je se lagano topila . Toliko dubok glas a toliko nježnih riječi je rekao.

"Dovoljno si me upoznala da ti je i samoj postalo jasno da nisam baš neki romantičar niti umijem da laskam i zavidim praznom pričom . Nekako sam uvjek volio jednostavnost i otvoren razgovor koja su pratila djela . Mada ni u tome nisam neki majstor i nespretan sam u iskazivanju osjećaja . ...Ali s tobom se trudim da budem drugačiji . Pokušavam da te ne uplašim . Zaustavljam samog sebe jer se plašim da te ne razočaram ili na neki način ne povrijedim . Plašim se brzine ali s tobom je nemoguće da se kontrolišem i zato sam te izbjegavao . A ni ti mi ne pomažeš ... Nikako mi nisu jasni tvoji osjećaji prema meni ... Znam da si povrijeđena , možda i razočarana ali zar nije prošlo dovoljno vremena ? Koliko dugo imaš još namjeru da kažnjavaš samu sebe ? Nas? Želim da vjerujem da ti Emir ništa više ne znači i da nas neće još dugo vidjeti ... ali kako stvari stoje još ćemo dugo da ga srećemo ...i zato želim da znam šta ti je na duši ...? U srcu ? Hoću da sam siguran da kad ga ugledam da me ljubomora ne kida već da sa ponosom stojim uz tebe kao pobjednik . Evo sad imamo priliku . Neka ovo nekoliko dana bude za samo nas dvoje da se upoznamo i da započnemo našu priču kojoj će vrijeme pomoći da postane legenda ... Da iza nas ostane ljubavna priča za primjer drugima . Da li si spremna ? U ruci nam je prsten ... Evo klekniću i zaprosit ću te ..."

Njen smjeh je odzvanjao sobom. Bio joj je simpatičan jer je priznao da nije romantičan a sad je to i dokazao. Izružila je ruku i povukla ga da ustane. Grlila ga je i stezala uz sebe trudeći se kroz smijeh da mu kaže da joj stavi prsten na ruku . Bio je pomalo zbunjen a ona je sebi u njedra priznavala da bi trebala da se krene da navikava na to da za nju neće biti romantičnih večera ako se sama ne pobrine . I odjednom nastade tišina. Ugledala je u njegovom oku jednu suzu . Malo ju je zbunilo a onda je shvatila da su ga obuzeli osjećaji i da je možda bio zaželio da mu je majka tu i da vidi ženu koju je on odabrao i za koju smatra da je vrijedna da nosi njen prsten na svojoj ruci . Uzela je njegovo lice u svoje ruke i nježno ga poljubila .  Oglasio je se telefon jednom od njih i on se nerado odvoji od nje. Neka psovka mu se otrgnu preko zuba i Barbara krenu da skuplja sve potrebno za sastanak . Ispruži ruku i razvuče osmjeh . Nije volila nakit i nikad joj nije privlačilo pažnju ali prstenu od Marka nije mogla da odoli . Spremna da krenu zastade pored vrata i pogleda Marka. Leptririći u stomaku je podsjetiše kako je to kad si zaljubljen i kad ti pogled zaluta tamo gdje ga misli nose .
Marko zapazi rumenilo u njenim obrazima i mahinalno se nasmiješi . I dok joj je prilazio već je u mislima pravio plan kako da skrati sastanak samo da bi dobili ekstra vremena samo za njih dvoje....

Vrijeme će pomoći ...Where stories live. Discover now