Spustila je pogled pomućen suzama a Mirela je stegnu u majčinski zagrljaj . Teško im je pao rastanak jer su se opet bile navikle jedna na drugu . Marko je odavno bio spreman i tiho bez riječi ih je posmatrao iz ugla sobe . Zatvori prozor nakon ispušene cigarete i smjesti se na kauč . Bilo je još vremena do leta i nije htio da ih požuruje . Odmjeri Barbaru i mahinalno ispusti uzdah . Dopustio joj je da mu se uvuče pod kožu i ako je samog sebe smatrao imunim na ljubav . Kad je se desila ljubav ?
Bio je spreman da prekine svaku vezu s njom kad je shvatio da počinje da gubi , da mu je značila i više nego je mogao da zamisli ...Gledao je kako pakuje svoje stvari , istog trena je dobio osjećaj da se rastavlja sa dušom . Nemoć ga je obuzela i uspio je samo da je uhvati za ruke i zaustavi . Bio je ljut zbog svega ali taj osjećaj ljutnje je zasjenio strah . Shvatio je koliko mu je potrebna i koliko ga je dopunjavala .
Ali je i potrajalo dok je umirio samog sebe , nakon njenog negodovanja i odbijanja da se vjenčaju samo zato što je trudna . Vidio je strah u njenom pogledu i uspio je da je ubijedi da je u planu imao da se vjenčaju i prije nego je saznao za trudnoću i da je od prvog predlaganja bio ozbiljan i odlučan u odluci.
Tetka i Aleksandra su ih dočekale radosne mada ih je pogled odavao da su bile zabrinute jer su bili skratili svoj odlazak na dva mjeseca . Radoznalost ih je natjerala da uhvate Barbaru samu i da je bez oklijevanja pitaju onako otvoreno . Dubok uzdah i nekoliko suza joj otežaše ali konačno je skupila snage da im sve ispriča . Tetka je odmahivala glavom i nikako nije opravdavala Marku kako je se ponašao . Dodala je i to da Barbara nije ništa krila i da bi mu sigurno sve ispričala da je dobila priliku . Aleksandra je ćutala i grickala usne i činilo se kao da je imala namjeru da i ona kaže nešto ali je ipak odustala, grlila je Barbaru i svako malo je bacala pogled u pravcu vrata. Išekivala je Marka da se pojavi svakog trena . I ubrzo je i došao. Nije oklijevala , nije mu dozvolila ni da kaže nešto , uhvatila ga je za rukav i povukla za sobom . Zatvarala je vrata i krenula sa paljbom riječi i svaka rječ koju je izgovorila su za njega bile kao šamar .
"Ti nisi onaj brat kojeg sam sam ja slijepo pratila i bespokorno vjerovala ! Nisam mogla da vjerujem u sve što je Barbara tamo govorila ali tetki nije promaklo da je u pitanju bio ego više nego si se predstavljao kao povrijeđen ! Da li si se ti brate upitao kako je Barbari ?! Da li preživljava strah da joj se opet isto ne desi ?? Nisi je sigurno ni pitao koji je uzrok bio gubljenje bebe ? Nije ti ni na um palo da bi se opet moglo desti isto!! Naravno jer si eto sebe postavio na mjesto žrtve i bijes te je zaslijepio do te mjere da sirotu djevojku nisi ni pitao da li je dobro ?! Kako se ona osjeća ?! Tebi je važnije što eto nije ti rekla sve po tvojoj procjeni u pravo vrijeme ... da li je sad važno što eto mjesec- dva dana kasnije si saznao ... Griješiš brate ... Znaš koliko te volim ali ovoga puta ni ljubav prema tebi mi nedozvoljava da ti opravdam takvo ponašanje . Je li te prevarila ? Nije !!! Nečim pokazala da posumnjaš ? Nije!! Pa kog vraga više tražiš i kopaš čovječe ? Evo ja ću ti reći iskreno da je ne zaslužuješ !!! "
Zbunjen, povrijeđen , iznenadjen i još puno drugih osjećaja koje nije ni samom sebi mogao da objasni , gledao je u vrata koja je Aleksandra upravo zatvorila za sobom. Neki strah ga obuze i osjeti nemoć . Rukama protrlja lice i spusti se na krevet pored otvorenog prozora. I dugo je čekao ... Uspravi se kad Barbara laganim koracima udje u sobu i kao da je se pokajala krenu da ponovo izadje ali je njegovo hvatanje oko struka zaustavi . Lagano ju je stezao uz sebe a ona je sve više se opuštala kao da je gubila snagu i da stoji . Šaputao je nježno obećanja i na kraju se izvinu za sve . Gutala je suze . Emocije su je ljuljale i teško se održa na nogama kad se odvoji od nje i okrenu je prema sebi . Držao je njene ruke u svojima i kao da je tražio prikladne riječi malo je potrajalo a onda dok se zaklinjao na vječnu ljubav lagano se spusti na koljena . Klečao je kao ratnik koji čeka blagoslov sve dok njena jedna ruka se ne nadje u njegovoj kosi . Pokušavala je kroz suze da i ona njenu prizna ljubav ali nikako nije uspjevala .
Ostali su budni dugo u noć . Tražio je od nje da mu ispriča sve , i kad je dobio svoj red prepričao je sve malo opširnije što joj je Aleksandra već ispričala . I na kraju rječi kao mozaik izrečene ,ostale su da ih vječno podsjećaju u nekim teškim vremenima kako i koliko su jedno drugom značili i koliko bi bili izgubljeni jedno bez drugog...
"Znaš sve o meni , znam sve o tebi i nikad nesmijemo dozvoliti da neko ili nešto stane između nas ... Vrijeme će nam pomoći da jedno uz drugo ostarimo srećni i ko zna za nekih 50 godina ćemo se smijati našoj priči i početku jer sad nismo ni svjesni koliko smo ustvari sretni ."
Kraj
