Stajala sam ispred dobro poznate male crkve od bijelog mramora.
Na meni bijela haljina, elegantna, jednostavna i po mjeri krojena.
Ona koja je u mojoj glavi i na javi godinama sanjana.
Vrata su bila širom otvorena, a poznati i nepoznati ljudi unutra natrpani.
No, prepoznala sam te u toj gužvi.
Stajao si ispred oltara dok si se uzbuđeno, veselo smiješio i nekoga čekao.
Pored mene prođe djevojka svjetlije kose i haljine puno raskošnije od moje.
Pogled joj je bio sretniji od moga koji je poput duha nijemo promatrao što se događa.
Hodala je prema oltaru, a ja sam stajala prikovana za kamenja na tlu.
Bila sam poput sjene na koju nitko pažnju obraćao nije.
Što je ona bliže bila tebi, haljina me počela peći.
Gušiti me također stala, što da radim nisam znala.
Peklo me je cijelo tijelo, pa sam počela kidati sa sebe to ruho bijelo.
Kad sam ga se riješila kao da sam sve svoje grijehe sama odriješila.
Svi su odjednom obratili pažnju na mene.
Ostala sam u pamučnom donjem rublju, gledajući vas sve uzdignute glave.
Znala sam da vas nije briga za moju prethodnu golgotu, već za nastalu sramotu.
Gledali ste me k'o da sam na rubu i već podlegli vašem sudu.
Poglede sam sa strijelama ponosa od sebe odbijala,
Vrata crkve su se za mene zatvorila.
Haljina pored mene postala je pepeo i prah, ostali smo samo ja i moj dah.
Kamenje mi je hladilo stopala, dok sam se s olakšanjem zauvijek od tebe oprostila i k vragu te poslala.
08.02.2023.
__NiXaY__
YOU ARE READING
OKOVI LEPTIRA
PoetryKažu da leptir u jednom danu, koliko i živi, provede cijelu vječnost. No, ako ga zatočiš, jesi li svjestan da trošiš istu tu, za njega tako dragocjenu, vječnost? Moja prva i zadnja zbirka poezije koju ću u ovom životu napisati. Uživajte!
