Confused

Ajmo probat!

Stigla sam ispred kafića. Počela sam ga tražiti, već sam mislila da nije došao. Ali zapazila sam ga tamo u kutu kafića, mahao je u mom smjeru i imao onaj presavršen osmijeh. Krenula sam prema njemu.
Mario: Pa zdravo!
Ja:Hej
Mario: Drago mi je što si pristala na kavu.
Ja: Morala sam inače bi mi nastavio dosađivati porukama.
Mario: Pa istina hahaha trudio bi se dok ne pristaneš.
Nisam znala što reći na to pa sam samo šutila.
Mario: Daj nemoj samo šutit. Nismo došli bez veze tu da se gledamo.
Ja: A šta hoćeš da ti pričam?'
Mario: Pričaj mi o sebi, bilo šta...
I tako sam ja započela priču o sebi. Nije se tu imalo što puno reći. Nisam mu rekla za svoje obiteljske porobleme naravno, znam dečka 2 dana ne mora znati baš sve o meni.
Ja: I to ti je sve o mom životu... A šta je s tobom?!
Mario: Pa niti moj život nije nešto uzbudljiv. Imam 19 godina, studiram arhitekturu, živim tu blizu centra i eto u slobodno vrijeme igram igrice.
Ja: Wau arhitektura baš lijepo.
Mario: To sam oduvijek htio pa eto. A šta ti planiraš upisat?!
Ja: Moj san je postati doktorica, ali nekako sam neodlučna.
Mario: Pa to je super zanimanje malo se namučiš na faks, ali vrijedi.
Ova kava se odužila. Prošla su 2 sata, a nama nije ponestajalo tema za razgovor. Odjednom mi je mobitel zazvonio. Poruka: Draga, gdje si hoćeš brzo kući?! Mama
Ajme totalno sam zaboravila na vrijeme.
Ja: Čini se da ću morati krenuti.
Mario: Da i ja bih trebao. Nadam se da ćemo se još vidjeti.
Ja: I ja se nadam. Bilo mi je jako lijepo.
Mario: Ipak se moj trud isplatio hahaha
Ja: Čini se da je.
Nabrzinu smo se pozdravili i svatko je otišao u svom smjeru. Na putu do doma sam preispitivala situaciju. Ova 2 sata provedena u njegovom društvu kao da su me promjenila. Opet sam se osjećala kao stara ja. Osjećala sam se slobodno i sigurno si njim. Uh ne nije valjda da mi se sviđa. Stigla sam doma, vratila sam se u realnost.
Mama: Draga, pa gdjesi zabrinuli smo se?!
Ja: Oprosti, Anna mislim da se nemaš razloga brinuti.
Mama(Anna): Zašto me oslovljavaš tako?!
Ja: Pa budući da nisi moja biološka majka, smatram da je riječ mama potpuno ne potrebna.
Mama(Anna): O ne zar opet o tome?! Sve smo ti objasnili.
Ja: Da govorit ću o tome koliko me volja. Ne laži, ja i dalje ne znam tko su mi roditelji. Živim u laži već 17 godina mislim da je vrijeme da sve saznam.

Anna, kao i svaki put kad ju pitam nešto o mojim roditeljima samo ode u sobu i zatvori se. U početku mi ju je bilo žao, ali sad i ne ja sam svoje 3 godine života provela tako. Ne želim to više. Kada napunim 18 selim se. Započinjem novi život i pokušat ću pronaći svoju obitelj.