Slatko Sanjaj Anđele: Tvoja ljubav je zločin [Dio I]

Ja ne znam šta se dešava, ovo je put bez povratka...

Okrenuo se gledajući me zbunjeno. Nisam znala kako da započnem, kako da skupim hrabrosti da postavim jedno sasvim obično pitanje. Srce je pomovo ubrzalo rad, teško sam disala, dlanovi su mi se znojili, ali znala sam da ću prije ili kasnije morati postaviti to pitanje. Duboko sam udahnula i...

-Zašto si se sinoć vratio onakav?- samo tako, izgovorila sam ono što mi se motalo u podsvijesti. Izraz na licu mu se promijenio iz veselog u tamno, ozbiljno raspoloženje. Gledajući tu promjenu progutala sam knedlu, a krv mi se zaledila u žilama. Uzdahao je iznervirano i stisnuo šake.

-Neke stvari nisu tvoja briga anđele...- rekao je i samo tako okrenuo se i otišao. Osjećaji su mi bili pomiješani, u jednom trenutku je brižan i blag prijatelj, u drugom je mračan i hladan stranac. Bojala sam se te druge strane, bojala sam se onoga što bih mogla otkriti. Odlučila sam pokušati saznati nešto više o njemu, te sam se brzo spremila i otišla do njegove kuće. Srce je samo brzalo rad dok sam koračala prema njegovom domu. Otvorila mi je njegkva majka Jelena, a zabrinutost se već mogla vidjeti na njenom lijepom licu. Kada sam je pogledala u oči uhvatila me najjača panika, nisam znala ni kako se zovem, a tek kako započeti razgovor...

-Mino? Od kud ti tu? Nik nije doma.- rekla je nježnim, pomalo iznenađenim glasom.

-Znam...Htjela sam se ispričati za svoje ponašanje od ranije. Imam takve ispade često zadnjih pet godina.- bila sam tako nervozna da sam se znojila kao luda, imala sam osjećaj da je napolju 40+°C a ne nekih 12°C, Jelena me pozvala u kuću što sam ja velikodušno prihvatila. Neko vrijeme sam sjedila sama dok je Jelena pripremala ručak, a onda sam, procijenivši dobar trenutak, ustala i pronašla svoj put do njegove sobe.

Kako sam i očekivala soba je bila zamračena, ali jako uredna. Pažnju mi je privukla samo jedna sitnica koja se nije uklapala u tu savršenu harmoniju urednosti i čistoće, radni stol. Bio je sa lijeve strane sobe uz zid, nedaleko od vrata. Na njemu se nalazilo nekoliko obiteljskih fotografija i nešto razbacanih papira. Prišla sam bliže i pažljivo osmotrila papire. Bile su to nekakve zabilješke, tlocrti nekih kuća, ali i papirić sa nečijim brojem telefona. Broj nisam prepoznavala i baš kad sam ga stavljala u džep na vratima se pojavila Jelena.

-I mislila sam da ću te ovde pronaći...- nasmijala se nježno, a meni je laknulo jer nije primijetila moj mali kazneni čin krađe sinovljeve joj imovine. Prišla sam bliže stolu i uzdahla blago se nasmiješeći...

-Izgleda tako sretno na ovim fotografijama...- rekla sam, a Jelena je uzela jednu. Koračajući sa njom do kreveta vidjela sam tugu u njenim očima, tugu i strah. Sjela sam do nje, a ona se nostalgično nasmijala.

-I bio je...- izgovarajući ove riječi glas joj je zadrhtao, a oči su se napunile suzama, stisnula sam joj šaku u znak podrške, a ona je nastavila.- Postaje kao otac... Iako uspješan, i dalje kockar i ženskaroš....- istina da gospodina Vrandešića nisam viđala često, ali nikad o njemu nisam razmišljala kao o kockaru, a još manje ženskarošu.

-Jelena, molim vas ne plačite... Nikola... On je jako dobar dečko, malo na svoju ruku, ali ipak...

-Misliš?- pogledala je u mene očima u kojima se probudio tračak nade.

-Znam, mnogo mi je puta usprkos svađama pomogao da prebrodim krizu... Već pet godina bolujem od depresije, iako to odbijam priznati, znam da je tako. Emocionalno sam nestabilna i imam problem sa bijesom, no usprkos tomu uz Nikolu se osjećam sasvim normalno. Psihijatru idem jer sam već nekoliko puta pokušala izvršiti samoubistvo... Kada imam takve krize osjećam se kao da sam kriva za smrt svih ljudi na ovome svijetu, ali Nikola mi je pomogao da prebrodim tu krizu, on je kao moj anđeo čuvar...-malo sam se iznenadila zbog termina koji sam izabrala koristiti, ali nisam dala da me to smete i nastavila sam.- Zato vjerujte mi na riječ, Nikola je dobra osoba...- kimnula je glavom u znak razumijevanja, a ja sam uzdahla u znak olakšanja koje sam na jednom osjetila. Željela sam pomoći, ali za jednu emotivno nestabilnu i poremećenu osobu poput mene, već sam dala svoj maksimum... Igrajući se sa Majom, izgubila sam pojam o vremenu, na što je moja brižna majka jako burno reagirala. Utrčala je u kuću kao furija gledajući gdje sam, šta sam, je li sa mnom sve uredu...

-Ne bih digla ovoliku frku da ne znam šta se posljednji put desilo!- uzrujano je odgovorila moja majka.

-Daj mama, ohladi. Vidiš da sam dobro!

-Da, a sad idemo kući.- zakolutala sam očima i pošla za njom pozdravljajući se sa Majom i Jelenom. Ušla sam u kuću, a mama je i dalje gunđala o tome kako trebam biti više odgovorna, kako trebam više paziti i slično. Sjela sam na krevet i poskidala narukvice sa ruku. Dugo sam gledala u svoje posljednje remek-djelo. Skoro da sam i zaboravila zašto nosim narukvice... Izvadila sam papirić iz džepa i odlučila otkriti tko je u pitanju. Na mobitelu sam uključila opciju anonimnog poziva i pozvala broj sa papirića, milion puta provjerivši da li sam ukucala sve brojeve kako treba. Srce mi je ubrzalo rad, zadržavala sam dah, a ruke su mi se tresle poput kopna za vrijeme pomijeranja tektonskih ploča. Nisam znala što očekivati, koga ću špijunirati najboljeg prijatelja i susjeda... Nakon nekog vremena veza se otvorila, a sa druge strane mogao se čuti muški i ženski smijeh...

Nadam se da vam se sviđa nastavak...

Šta će otkriti Mirjana?

Tko je sa druge strane veze?

Kako će reagovati na otkriće?

I još mnogo toga ako nastavite čitati "Tvoja ljubav je zločin"

Voli vas vaša V_R ♥♥♥