Kraj školske godine je užasno dosadan i naporan. Testovi su postali svakodnevica, a tako i moje učenje do kasno u noć. Naravno, postala sam hodajući leš za svega dvije sedmice takvog tempa. Srećom, Mia je dobila nazad svog BMW-a pa se sama dovozila u školu.
Tog jutra sam nosila knjige i torbi i knjigu iz hemije u ruci i ponavljala gradivo za testa. Nisam gledala gdje idem i udarila u neku prepreku. Pala bih da me nisu neke ruke pridržale. Rumena od stida podigla sam pogled prema ledenim očima koje vidim prvi put nakon one veceri u P&G-u.
-Izvini.- promrmljala sam.
- Nema problema. O čemu si razmišljala? Kao da si bila na drugom svijetu.- rekao je dok smo išli prema učionici.
- O matematici. Učila sam je cijeli vikend ali mi stvarno ne ide.- rekla sam tužno.
- Ja ti mogu pomoći.- rekao je.
-A ne..ne. Nema potrebe. Stvarno.- rekla sam i odmahnula glavom.
- Ne, stvarno ću ti pomoći. Gdje živiš?- upitao me. Promucala sam adresu.
- Vidimo se u 6 sati.- pozdravio me i ostavio pred učionicom. Odmahnula sam glavom nekoliko puta pokušavajući skinuti maglu koja se nalazi oko moga mozga i ušla u učionicu.
Čim sam došla kući počela sam sa paničnim čišćenjem. Nakon što sam očistila kuću bacila sam se na pripremanje keksića po receptu tete Sem. Ali, kao i obično, ja sam morala nešto pokvariti, pa sam umjesto šećera stavila so. Udarila sam se po glavi rukom i sve ponovo napravila.
Onda sam namiještala jastučiće u dnevnom boravku i oštrila 4 različite olovke. Čisto ako zatrebaju. Pripremila sam sve stvari i čekala 6 sati. Kazaljke na satu su se kao u inat polako vukle čineći me još nestrpljivijom. Provjerila sam odjeću i kosu na brzinu. Kosa ispeglana, šminka diskretna, tamno plava majca i crne farmerice.
Začuo se zvuk automobila ispred kuće a zatim i zvono na vratima. Duboko sam udahnula i izdahnula i otišla do vrata. Otvorila sam ih a on je stojao nasmiješen ispred vrata.
- Hej.- pozdravila sam ga i maknula se sa vrata pozivajući ga da uđe.
- Hej.- rekao je i odmah produžio do dnevnog boravka i sjeo baš na mjesto gdje sam ga zamišljala.
-Jesi li imao problema sa nalaženjem kuće?- upitala sam.
-Nisam. Rex mi je pomogao.- rekao je.
- A gdje je on?- upitala sam.
- Iza kuće, ne brini se, obezbijedio sam ga.- klimnula sam glavom i ponijela sok i kolačiće.
Preko dva sata mi je objašnjavao matematiku i nisam mogla da vjerujem kako je lagana. Uspio je da i najtežu stvar objasni na najlakši način. Nekoliko puta me uhvatio kako mu gledam u usne, a ne slušam šta on govori. Ali se samo nasmijao i nastavio.
- Ufff ne mogu više, dosta mi je brojeva za čitav život.- rekla sam i stavila ruke i glavu na stol. Sebastian se samo nasmijao i stavio ruku na moje rame.
Srce mi je prestalo kucati na trenutak. Uspravila sam se i pogledala mu u oči. Podignuo je ruku do ruba mojih usana.
- Imaš ovdje mrvicu keksa.- rekao je. Zadrhtala sam gledajući ga u oči. Prišao mi je tako blizu da sam osjetila njegov dah na licu. Zaklopila sam oči i osjetila kako se njegove usne lagano spuštaju na moje. Vrućina mi je udarila u lice i dobila sam neopisiv nagon za smijanjem. I nisam mu se uspjela oduprijeti. Počela sam se smijati. Njemu u lice. Odmaknuo se malo od mene.
- OK, nikad mi se nije desilo da se neko nasmije dok ga ljubim ali za sve postoji prvi put.- rekao je i odmahnuo glavom. Toliko sam se jako smijala da sam i njega natjerala na smijeh.
- Izvini, to se obično dešava kada sam nervozna ili prestrašena.- rekla sam.
- Znači sada si nervozna i prestrašena?- upitao je i klimnula sam glavom. Privukao me sebi i zagrlio. Bio je neopisivo topao i prelijepo mirisao.
- Nemaš razloga da budeš nervozna ili prestrašena. Ja sam tu.- rekao je i opustila sam se u njegovom zagrljaju...
Evo jednog malog nastavka, nadam se da vam se sviđa :D
Veliko hvala svima koji su dali svoj komentar ili vote <3
