- Hodaj i budi tiha- naredio mi je. Hodala sam do kuće prestrašena. Hoće li me ubiti? Ako se to desi ko će prvi primjetiti da me nema? Vjerovatno Sebastian kada vidi da mu se nisam javila, ili Mia kada se ne javim na njen maraton poziva. Osjetila sam kako mi suze liju niz lice. Zajecala sam kada mi je ruku jače stegnuo iza leđa.
- Tišina. Gdje su ti ključevi?- upitao je.
- U t...tor..torbi.- rekla sam. Na jedan trenutak mi je oba članka ruku obavio sa svojom jednom i tražio ključ. Srećom, kao i svaka ženska torba, pa tako i moja, bila je nepresušni bunar stvari. Frustrirano je odpuhnuo kada ga nije uspio naći i procijenila sam da je to moj trenutak. Otrgla sam se od njega i počela trčati. Ako sam ikada bila zahvalna gospodinu Hodgensu i Miji što su me tjerali da trčim onda je to sada. Iako sam mogla veoma brzo trčati, nakon svega 5 metara me hvatio i poklopio mi usta.
- Vještice mala sada si pretjerala.- zgrabio me i nosio do kuće. Znoj mi je curio niz leđa. Pitala sam se gdje su moji anđeli čuvari sada kada mi pomoć treba.
Provalio je kućna vrata i unio me unutra. Otimala sam se i prevrnula stolić u predvorju kada sam osjetila oštru bol u vratu. Vrisnula sam i pokušala pobjeći ali je bio veoma jak. Držao me na jednom mjestu i imala sam osjećaj kao da mi mozak curi iz moje glave.
Osjećala sam kako postajem sve slabija i slabija. Pomislila sam na majku. Majko, spasi me. Bol je prestala a ja završila odbačena na kraj dnevnog boravka. Režanje i zvuci borbe začuli su se iz drugog dijela sobe dok sam ja pokušavala doći sebi. Zavjesa od magle je lebdjela pred mojim očima i vidjela sam samo obrise dva dečka. Dva dečka, jedan koji me je pratio u radnju a drugi potpuno nepoznat, su se borila. Sjela sam i naslonila se na zid. Zastenjala sam zbog bola u vratu. Dotaknula sam vrat i vidjela krv na prstima. Zadrhtala sam. Odjednom, soba je bila puna meni nepoznatih muškaraca i žena.
Jedan od njih je bio i on. Prvo je pogledao u mene, pa se okrenuo i nešto rekao onom plavom dečku koji me spasio pa došao do mene. Čučnuo je do mene i rekao
-Ljubavi, jesi li dobro? Odmahnula sam glavom i kao malo dijete pružila ruke prema njemu. Zadnje čega se sjećam jestu Sebastianove ruke koje me podižu i moja misao Hvala ti mama.
****
Prvo što sam ugledala nakon što sam otvorila teške kapke jeste soba koja očito nije bila moja. Balhadin od crne svile prekrivao je crni krevet u kojem očito nisam ležala sama. Sebastian, gol do pâsa, ležao je pored mene. Crna kosa je bila razbarušena a izraz lica opušten. Usta su mu bila malo otvorena i tiho je hrkao. Podsjetio me na macu koja prede. Okrenula sam se na bok i rukama mu mrsila kosu. Otvorio je oči a ja sam se trznula. Bile cu crne. Potpuno crne. Nekoliko puta je trepnuo i crna je prešla u voljenu plavu. Pružio je ruku i stavio je na moj obraz.
- Dobro jutro. Kako se osjećaš?- upitao me
- Jutro i tebi. Osjećam se relativno dobro. Samo ćeš mi neke stvari morati objasniti.- rekla sam i moj monolog je prekinuo moj želudac koji se odlučio oglasiti neugodnim krčanjem. Sebastian se nasmijao.
- Gladna si? Idem da nam donesem doručak- rekao je nakon mog klimanja klavom i crvenjenja. Uzeo je crnu majcu koja je lezala na podu i obukao je. A ja sam se bacila u razgledanje sobe. Soba je ogromma, sa velikim crno-bijelim tapetama na zidovima. U sobi je dominirao veliki krevet na kojem smo ležali. Nedaleko od kreveta nalazili su se dva kauča, ogromna plazma i najveća kolekcija video igrica koju sam u životu vidjela. Na jednoj strani je bio ogroman prozor sa balkonom, a na drugoj veliko ogledalo. Prišla sam mu.
Nisam mogla vjerovati na šta ličim. Kosa mi je bila raščupana, maskara i kreon razmrljani. Oko vrata sam imala zavoj. Čudi me kako Sebastian nije pobjegao od straha kada me vidio. Otvorila su se vrata. Sebastian je ušao noseći prepun poslužavnik. Dva dečka odjevena u crno od glave do pete su stojala ispred vrata. Sebastian im je klimnuo glavom i oni su zatvorili vrata.
- Ko su oni?- upitala sam dok smo sjedali za kauč. Na poslužavniku je bilo svega, dovoljno da nahrani više osoba a kamo li nas dvoje, čak i sa mojim velikim apetitom.
- Šta želiš jesti? Nisam znao šta inače jedeš pa sam uzeo svega po malo.- gledala sam ga sa podignutim obrvama kako tanjir puni svime i svačime očito ignorirajući moje pitanje. Palačinke, sok od narandže, mlijeko, kafa, voćna salata, jaja,... Bilo je svega i na mome tanjiru je završilo svega po malo. Gurnuo mi je tanjir u ruke i namjestio me tako da su mi noge njemu u krilu.
- Ti ne jedeš?- upitala sam. Odmahnuo je glavom.
- Zašto?- upitala sam.
- Mi nemamo potrebu za hranom. Ona nam daje samo male količine energije, gotovo zanemarive, pa stoga je rijetko koristimo.- gledala sam ga skeptično.
- Pa šta onda jedete?- upitala sam i nisam bila spremna na odgovor.
- Krv.- odgovorio je promatrajući moju reakciju. Gledala sam ga sa otvorenim ustima.
- A šta si ti? Vampir?- pitala sam podrugljivo.
- Da.- odgovorio je.
- Ne vjerujem ti. Vampiri ne postoje. Mm ova jaja su baš ukusna.- rekla sam jedući jaja. Odmahnuo je glavom.
- Ne, ne lažem te. Ja sam stvarno vampir koliko god to bilo nevjerovatno za čuti.- rekao je gledajući me svojim lijepim očima.
- Hoćeš li dokaz da naša vrsta postoji?- upitao je. Klimnula sam glavom. Uzeo je poslužavnik sa mog krila i povukao me sa kauča. I već sam požalila zbog toga. Ali vampiri ne postoje, zar ne? Stali smo ispred ogledala, ja naprijed a on iza mene. Krenuo je odmotavati zavoj oko moga vrata. Skinuo ga je potpuno i odmaknuo se od mene. Prvo nisam vidjela ništa a onda sam ugledala ugriz. Ogroman ugriz na bočnoj strani moga vrata. Pokušala sam progutati knedlu u mome grlu ali nisam uspjela. Obuzela me neka čudna hladnoća. Ujed je mogla načiniti i životinja- rekao mi je tihi glasić u mojoj glavi.
Aaa ne, nije životinja. On je vampir. Vidi u šta si se upetljala Clare?- rekao je drugi glasic u mojoj glavi. Aj divno, sada još i imam glasove u glavi.
Sebastian je krenuo prema meni i osjetila sam da mi se naglo dignuo pritisak.
- Ne prilazi mi.- upozorila sam ga ali mi je nastavio prilaziti. Počela sam panično vrištati i udarati ga kada su se vrata otvorila i nekoliko ljudi je ispunio sobu. Tada sam se onesvijestila po drugi put u životu.
