Ili - ili

Deveto poglavlje

UTORAK

Sranje, gdje se nalazim?? Malena u bijeloj haljini i bijelom ružom u ruci stoji na rubu šume. Vidim i sebe, stojim jednom nogom u šumi, ma što u šumi, u jebenoj šikari. Pola odijela imam bijele boje a pola je crno. Crna strana je u šikari. Čujem Malenu kako viče: „Ne, ne, ne idi!" Ne kužim kud to ne trebam ići kad jebeno nepomično stojim i gledam je. Da nije ovako uznemirena, očajna, slomljena, bila bi ono što ljudi zovu vilom. U ovom očaju, ova bijela haljina kao da ismijava njezinu dobrotu i neiskvarenost. Jebeno sam znatiželjan zašto viče da ne idem, ali ne okrećem se prema šikari. Gledam Malenu, ne mogu odlijepiti oči s nje. I za čudo, kita mi se nije dignula. A inače je tvrd kao kamen od same pomisli na nju. Bolno tvrd. Pokušavam napraviti korak prema njoj ali ne mogu. Jebote, pa nisam valjda paraliziran??? Odjednom, osjećam da mi nešto ili netko sputava ruke. Vidim puno ruku umrljanih krvlju koje me dodiruju po svim dijelovima tijela a ja ne mogu ništa nego samo nepomično stojim. Spuštam pogled dolje na svoju kitu koja je u ustima nekog crvenokosog stvorenja. Malena i dalje viče:"Ne, pustite ga! Danijele, vrati se!" Vratio bi se, o da, jebeno bi, ali se ne mogu ni pomaknuti a ni glas spustiti! Ovo je grozno, ovako se usrano dugo nisam osjećao! A kurac mi se diže, što je zapazila i Malena i počela plakati. Ne plakati, nego vrištati. Vrišti tako da mi se krv ledi. Ali jebemu, što više vrišti, ova mi jače puši, a ostali me više diraju. Ne, ne, ne želim ovo. Kako da pobjegnem, da je samo zagrlim? Prislonim na sebe i poljubim?? Ne mogu se pomaknuti. Gotovo je. Osjećam takav umor. A onda me nešto počne odvlačiti duboko u šikaru. Jedino što čujem je Malena koja vrišti:"Danijele, mrzim te! Uništio si me! Gadiš mi se!" Čujem sebe kako vičem: „Vratit ću se! Čekaj me! Volim te! Ne, pustite me, pustite me!!"

Jebena budilica! Kao da sam čuo budilicu. Nešto me trese. Nešto dodiruje moje još bolne mišiće. Fuj, otvorio sam oči i ugledao Jeleninu glavu. „Jesi dobro? Vrištao si oko pola sata!!" Uh, dobro je, ono je bila noćna mora, a ne stvarnost. Malena me ne mrzi. Ovo je stvarnost. Odurna faca moje zakonite supruge. Ok, znojan sam kao što znam biti nakon jebenog treninga. Protežem se preko kreveta i namjerno je guram van. „Idem pod tuš. Napravi mi doručak!" Službenim tonom joj se obraćam i ne očekujem odgovor, nego da ustane i ode. Ne gleda mi je se više. Umjesto očekivane radnje, progovorila je. „Pa inače ne doručkuješ." Inače ne doručkujem??? Kravetino glupa, ne doručkujem jer te ne želim gledati. „ Ma zaboravi. Spavaj. Idem se otuširati i trčati dolje oko jezera." „Kad ideš za Ljubljanu?" Ljubljanu?? Jebote, ja ovaj tjedan moram za Ljubljanu. Od svih pizdarija, počeo sam se gubiti. „Ne znam. Moram provjeriti. Ne brini, dobit ćeš upute na vrijeme za sve. I da, neću doći na ručak. Ako bude promjena, nazvat će te moja tajnica." Otišao sam pod tuš, brzinski se osvježio, oprao zube, navukao čiste bokserice, trenirku i majicu, obuo tenisice i otišao trčati. Nemam više od pola sata, ali bolje išta nego ništa. Namjerno nisam ponio mobitele niti bilo kakvu drugu tehnologiju, samo priroda i ja. Cijeli jebeni dan ću se družiti sa tehnologijom, pa sada odmaram. Moram trčanjem izbaciti iz sebe ova sranja. A kad budem u Ljubljani, otići na nekoliko treninga kickboxing – a, da se fizički ubijem. I dok sam razmišljao, pola sata je prošlo, a nisam ni stigao do jezera. Lagao bih kad bi rekao da se bolje osjećam, osim što sam ponovno znojan i spreman za tuširanje.

Ovaj put se duže tuširam, mažem se svakakvim pizdarijama, brijem bradu, ponovno perem zube. Nove bokserice, potkošulja, košulja, kravata i crno odijelo. Kupim mobitele, laptop, ključeve od auta. Vozim, slušam jutarnje vijesti, i slažem si u glavi shemu dana. Moram prvo obaviti nekoliko razgovora, i nazvati svog ludog brata da vidim kad idem u Ljubljanu. Mogao bih narediti Mariji da mi dogovori tamo neki sastanak, pa da si spojim ugodno s korisnim. Došao sam, ponavljam isti ritual, popričam sa čuvarom o svakodnevnim pizdarijama, a onda odlazim u ured. Vidim da je sedam i deset, što znači da sam zakasnio deset minuta na posao.