Sljedeće jutro kada se probudila, vidjela je da je sama u krevetu. Nasmijala se. Tko još ostavlja svog taoca samoga, mogla je pobjeći i nestati da je on nikada više ne pronađe, ali to nema smisla, jer kad-tad morala bi se vratiti i spasiti Zoe.
Ustala se sa kreveta i pogledala oko sebe. Soba je bila mračna, pomalo prazna. Ni jedan prozor nije davao svjetlost u sobu, dok su vrata bila malo odškrinuta. Došla je do njih i otvorila ih do kraja, izlazeći van.
Hodnik kao i ostatak kuće je imao vlagu po zidovima. Sve je bilo puno prašine i po stvarima koje su vodile niz hodnik, svagdje je bila slika. To ju je zainteresiralo. Sagnula je glavu i pogledala sliku koja je stajala ispred nje. Cura. Njena plava kosa i vedar osmijeh sve bi mogao zaraziti, bila je predivna. Blistala je.
„Zašto te nitko ne traži?" Njegov glas ju je probudio iz misli.
Okrenula je glavu i ispravila se, gledajući u njega. Njegove crne hlače sa malenom flekom na koljenu i njegova neuredna kosa su prva stvar na njemu koje su privukle njenu pažnju. Shvatila da je se tek sada vratio i da je do sada bila sama ovdje.
„Nemam nikoga." Udahnula je duboko. „Zato me nitko ne traži."
Klimnuo je glavom i mahnuo rukom, u znak da ga prati.
Krenula je za njih i sa polaganim koracima, ušli su u malenu kuhinju koju je poznavala još od jučer. Kada ju je pitao ono pitanje, shvatila je o čemu se radi. Bio je vani već i raspitao se o njoj, ali i sama je znala da već odavno je znao da nema tko nju tražiti.
„Jedi." Kratko je rekao, stavljajući hranu pred nju.
Pogledala ga je i susrela se sa njegovim hladnim očima. Nešto se desilo. Jučer nije bio ovako mrzovoljan, i sada se počeo zatvarati u sebe.
„A ti?" Pitala ga je.
Nasmijao se i odgovorio, „Ja sam već jeo, ne brini se za mene." Sa tim riječima, okrenuo se i ostavio ju je samu u kuhinji.
Tek kada je pogledala u jelo ispred sebe, shvatila je koliko je gladna. Ništa nije jela cijeli dan, nije se oprala ni presvukla. Ona je djevojka i to je nešto što joj je najvažnije, ali sada joj je samu važno da ima barem jedan topli obrok.
Počela je jesti i misli su joj se ponovno vratila na djevojku sa slike. Tko je ona i što mu toliko znači. Sve slika koje su stajale u ovoj kući su bile sa njom. Pokoja je bila sa njim dvoje kako zagrljeno i nasmijano sijede, ali ostale su samo gdje je ona sama. Željela je znati više o tome, ali i sama je bila svjesna da joj on možda nikada neće htjeti reći o njoj.
„Donio sam ti čistu robu." Ponovno je stajao ispred nje, lagano se smiješeći. „Možeš se oprati kada jedeš."
Klimnula je glavom i zahvalila mu. Nije ni sama znala zašto je bio ovako dobar prema njoj i zašto joj pomaže. On je taj koji ju je oteo, trebala bi biti zatvorena u staroj sobi sa povezom na očima i ustima, tako je barem čitala u mnogim knjigama. Ali, istina je da se nije mogla osjećati bolje s njim sada, nije se žalila na stanje u kojem je bila, samo je čekala trenutak kada će se sve okrenuti naopačke i kada će saznati zašto je ovako dobar.
Sjeo je za stoj, pored nje, naslanjajući glavu na ruku, lijen osmijeh na njegovom licu.
Ponovno je podignula pogled i pogledala u njega. „Što?" Kratko ga je upitala.
Nasmijao se, „Ništa, samo te gledam." Odgovorio joj je.
„Nemaš ništa posebno vidjeti na meni, prljava sam i ne osjećam se dobro." Nastavila je jesti.
Njegove sive oči su se otvorile u iznenađenju dok ju je gledao. Tako opušteno je pričala s njim, kao da se godinama poznaju, ali on nije bio glup. Nešto je spremala i nakon svih godina koje je proveo, promatrajući je, naučio je puno o njoj.
„Kako se zoveš?" Upitala ga je iznenada.
Nasmijao se, ne prestajući gledati u nju. „A zašto bi ti to rekao?"
Oči su mu se napunile srećom koju je godinama sakrivao. „Zanima me," Rekla je. „Ti znaš moje."
I tu je bila u pravu, kada bi samo ime bilo to što on zna o njoj, on zna sve. Od dana kada je rođena, sve do dana kada se maknula od svojih roditelja, što radi i njene hobije. Moglo se reći da je bio i više nego ponosan jer je ovako odlično ide u životu.
„Malena." Približio je svoju ruku njenoj. „Saznat' ćeš jednom." Sa tim riječima, ponovno je napustio sobu.
Izašao je van, otvarajući kutiju cigareta koje je držao sakrivene u svome džepu. Znao je da ne voli kada netko puši, barem ne pred njom, i to je poštivao.
Zazvonio mu je telefon, pogledao je u Adamovo ime koje je stajalo na zaslonu njegovog crnog mobitela.
„Adam, prijatelju." Rekao je, udahnuvši dim cigarete.
„Dugo se nismo čuli." Adamov glas je rekao sa druge strane. „Trebam te tu."
Nasmijao se. „Bio sam danas." Ispuhnuo je dim. „Zašto me sada trebaš?"
„Spremi malu i dolazite oboje." Mogla se osjetiti malena zabrinutost u njegovom glasu. „Izgubili smo jednu djevojku."
Bez odgovaranja, prekinuo je poziv i uletio u kuću, tražeći nju. Ušao je u njihovu sobu i vidio je kako mirno sjedi na krevetu, gledajući po sobi. Maleni osmijeh mu se pojavio na licu na pomisao da više nije uplašena i da ga se ne boji kao prije.
„Spremaj stvari, malena, idemo u provod." Rekao je i s tim pridobio njenu pažnju.
„Gdje idemo?" Zbunjeno ga je pitala.
Udahnuo je i sjeo pored nje, stavljajući ruku na njena leđa. Trnci su prošli kroz nju. Još uvijek nije bila naviknuta na njegov dodir.
„Ako budeš dobra, igrati ćemo jednu igricu poslije." Šapnuo joj je, lagano grizući ušnu resicu.
„K-kakvu igru?" Pitala ga je. Uživala je u ovome, dok se suzdržavala da ne pusti ni jedan čudni glas iz usta.
„Igrat ćemo igru koja će ti pomoći ga možda pobjegneš od mene." Još tiše je šaputao.
„Ti ćeš bježati, a ja ću te tražiti."
18.8.2015.
#Vote&Comment :)
YOU ARE READING
Necessary Evil
Fiksi Remaja*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
