Lupala je, vrištala, plakala, ali sve se činilo nemogućim. Pokušavala se izvući, stvarno je, ali kada se našla na tom krevetu, u mračnoj sobi, odustala je. Suze su curile niz njeno lice dok je osjetila kako rana na njenom stomaku je počinje polako peckati. Krivila je njega i samo njega. Nož je još uvijek bio duboko zaboden u njen stomak, a maleni jecaji su prolazili kroz njena usta.
„U-upomoć." Govorila je tiho, pokušavajući se dići sa kreveta.
Tko zna koliko dugo je već bila ovdje, osjetila je kako njeno lice poprima blijedost dok su joj se ruke tresle. Dva maskirana muškarca su ušla u njenu sobu, uboli su je i odvezli. Činilo se tako jednostavno kada na to misli, jer ju je ostavio tamo, ali razmišljajući o tome shvaća koliko je to teško bilo.
U mračnu sobu, ušao je jedan maleni tračak svjetlosti i vrata su se počela otvarati. Jednu ruku je stavila na usta, a drugu je ostavila na rani iz koje je samo tekla krv. Podignula se na ruke i vidjela muškarca kako stoji pred njom. Nije mogla vidjeti tko je, kako izgleda, ili slično, ali nitko dobar nije stajao pred njom. Maska je stajala na njegovom licu koja je bila izrezana kako bi mogao vidjeti, disati i pričati.
„Dušice." Rekao je, njegov glas je dopro do njenog mozga i pomutio ju.
Mozak joj je bio kaos dok je gledala u njegovu sjednu koju je mogla vidjeti zbog svijetla iza njega. Njegov glas je bio star, odgovarao je njegovom stavu i štaci koju je držao u jednoj ruci, podržavajući se lagano na nju.
„P-pusti m-me." Tiho je govorila, jedva formirajući riječi u ustima.
Glasan smijeh je prošao kroz sobu i približio se par koraka bliže njoj, ali još uvijek ga nije mogla vidjeti. Njegove debele čizme su lupale u pod sa svakim njegovim korakom, bojala se i njene ruke su se počele još više tresti, a malene kapljice znoja slijevale su se niz njeno lice.
„Previše tražiš, a razlog zašto si ovdje." Napravio je još par koraka. „Zahvali svom muškarcu." Rekao joj je.
Ovo je znala i sama. Znala je da je on kriv, ali sve bi dala kada bi joj otkrili razlog. Taman kada je pomislila da se nešto dešava i da napokon može učiniti nešto u vezi Zoe, sve je palo u vodu i sada se nalazi ovdje.
„Kako ono bi..." Nasmijao se, obraćajući joj se. „Malena, što ne?"
Prasnuo je u osmijeh kada je vidio njen izraz lica, istina, ona njega nije mogla vidjeti, ali najradije bi platio nekome da je slika sa ovakvim licem. Zahvalan je sam sebi zbog ovoga što radi, što uništava, i nju i njega.
„Ž-želim istinu..." Rekla mu je, ignorirajući njegov komentar.
Rana na njenom stomaku boljela ju je svakom minutom sve više i više. Maleni jecaji su prolazili kroz njena usta dok je pokušavala barem malo vidjeti njegovo lice, ali maska na licu ga je dobro sakrivala.
Iznenadio se kada je čuo što je rekla, naravno, htio je čekati još malo kada bi joj sve otkrio, ali možda sada se činio kao pravi trenutak jer ako nju slomi, osvojio je i njega i sve što njemu pripada.
„Dušice, istina bi te ubila." Šapnuo je.
Da je imala jedan novčić za svaki put kada je čula ove riječi, sada bi imala milione, ali ovaj put povrijedilo ju je to što ne zna o čemu se radi. Zaslužila je znati zašto je ovdje i tko je zapravo on.
„Spremna sam." Protivila mu se, ali rana u njenom stomaku je govorila drugo.
Napravio je još koraka i sada je bio pred njom, dirajući njen stomak. Njegovi hladni prsti su stajali na njenoj rani dok ju je gledao ravno u oči.
„Pritisnuti ću ovu ranu, ako zajecaš, nisi spremna." Ozbiljno joj je rekao, ali hladan osmijeh je još uvijek stajao ispod maske.
Klimnula je glavom i potvrdila mu, bila je sigurna da to može izdržati.
Nasmijao se na glas i pritisnuo prste na ranu. Krv je prešla na njegove prste dok je zadržavala svaki vrisak koji je htio pobjeći kroz njena usta. Stisnuo je jače na što je mogla osjetiti da dopire do mesa. Htjela je vrištati na glas i zadaviti sebe, i njega, ali prvo će saznati ovu istinu.
„Možeš?" Pitao ju je, podižući obrvu.
Ponovno je klimnula glavom na što se nasmijao, ponovno. Malena je dugo držala i išlo joj je odlično, mogao je vidjeti koliko zapravo želi saznati tu istinu i to je cijenio više nego išta i polako popuštao.
Osjetila je kako popušta i podignula obrve, ignorirajući bol u stomaku. Samo se igrao s njom dok je držao osmijeh, ali bol koju je dobivala, uživao je.
„Vidim, izdržavaš u redu." Rekao joj je.
Njegove riječi su je pomalo zbunjivale, ali šutjela je. Ponovno se iznenadio na nju jer nije vrištala, ali onda je prestao i uzdahnuo duboko, sjedajući do nje.
„Pa dušo, mislim da si spremna za istinu." Potvrdio joj je, zadnji puta lagano stišćući ranu.
Nasmijala se, obrisala suze ispod očiju i klimnula glavom. Očekivala je ovo dosta dugo, a njegova potvrda je bila ono što je dočekala sa radošću.
„Samo preko mene mrtvog, brate." Čula je glas iza sebe.
11.9.2015.
-ni ne znate koliko mi je žao što nastavak nisam mogla prije objaviti, pokušavala sam cijelo vrijeme, ali nije mi htio wifi tamo u domu, jako mi je žao, ali sutra dobivate još jedan i biti će dugačak tako da nadoknadim ovo što ga dugo nije bilo. :)
-Hvala vaaaaaam za 2000+ čitanja, najbolji ste! xx
#Vote&Comment
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
