Noć je bila kao i svaka druga. Nije bilo mira u gradu i na ulicama. Kurve su stajala na kraju svake ulice, a muškarci su samo čekali i molili da uđu u njihov auto za niske novce. Nasmijao se prizoru djevojke i dečka koji su sjedali na klupici u parku i pušili. Dečko je imao sjaj u očima dok je gledao u nju, prizor koji mu je pokazivala je bio ono što je on vidio u malenoj. Cijeli njegov život. Djevojka je imala taman osmijeh, različit od malene i svatko tko je bio dovoljno iskusan sa ljudima mogao je pročitati što ova djevojka traži od dečka.
Bacio je opušak od cigarete i nastavio je dalje, mičući pogled sa njih. Sporim koracima je išao, ponašao se kao da ima svo' vrijeme ovog svijeta, dok je držao ruku na zadnjem džepu gdje je stajao njegov pištolj. Još uvijek nije znao što će točno napraviti ili kako. Osjećaje je duboko sakrio i sam sebi je obećao da ih večeras neće pokazati.
Večeras, a možda i nikada više.
Sve je bilo isto i kod nje. Skrivala ih je duboko i pokrila velikim zidinama, ali i dalje se moglo vidjeti koliko je nesretna bila. Sjedala je za šankom u baru, blizu njenog stana dok je gledala ostale ljude. Plesali su, zabavljali se i imali osmijehe na licu, a ona, ona jedva skupi snage da se ustane ujutro. Zavidjela im je jer imaju svoj život i jer ga mogu proživjeti, imala je osjećaj kao da je svoj izgubila, ne zbog njega, već zbog ljudi koji su je iznevjerili.
Ustala se od šanka i ostavila novce, sa napojnicom za slatkog konobara koji je prije par minuta flertao sa njom. Izašla je iz bara i krenula niz ulicu. Pomislila je kako bi bilo da se ono ništa nije desilo. Prošlo je dosta vremena od kada je njega zadnji put vidjela njega, a tek par minuta od kada je zadnji put mislila o njemu. Policajci su rekli da će ga pronaći i da neće proći nekažnjeno, i to je ono što je i željela.
Nasmijala se na svoje pomisli i shvatila koliko je zapravo ovo sve jadno. Kada se vratila, izgubila je posao i sada je radila malene poslove za svoga bivšeg šefa, ništa naročito, samo je davala pakete osobama kada ju je on tražio. Zoe se pokušala ispričati, ali više od svega ju je mrzila sada. Ona je bila za nju jedna od glavnih pijuna u ovoj igri, ona ju je prevarila, i to joj nikada neće moći oprostiti.
„Što nije malo kasno da šećeš ovim ulicama sama?" Čula je glas iza sebe.
Okrenula se i pogledala u muškarca kako stoji sa sklopljenim rukama ispred nje. Imao je plavu kosu i osmijeh na licu dok joj je govorio.
„Punoljetna sam, mislim da nije kasno." Odgovorila mu je sa dosadnim tonom.
Muškarac je prišao bliže i pružio joj ruku. „Ja sam David." Rekao joj je.
Pogledala je u ruku i u muškarca. Nitko joj već mjesecima nije prišao, nosila je te loše vibracije oko sebe koje nikoga nisu privlačile.
„Ellis, drago mi je." Odgovorila mu je, dok je maleni osmijeh blistao na njenim usnama.
Nasmijao se i podignuo obrvu. „Lijepo ime."
Komentar ju je iznenadio i klimnula je glavom u znak zahvalnosti.
„Trebaš li nešto?" Pitala ga je.
Nije željela da prihvati to na loš način, ali nije joj bilo svejedno hoće li stajati zbog nekog stranca na ovoj hladnoći. Još uvijek nije vjerovala ljudima, još uvijek je bila povrijeđena i znala se zapitati hoće li to tako i ostati. Nikada se nije zamišljala jednom od onih koji će završiti sa skupinom mačaka oko sebe.
„Mislio sam da trebaš društvo." Tiho joj je odgovorio, mogla je vidjeti kako mu se pomalo crvene obrazi.
Nasmijala se na njegovu stidljivost i stavila ruku u džep od svoga kaputa. „Zaprav-..."
„Ne treba." Čula je hladan glas iza sebe.
Kao i svaki puta kada ga je osjetila, isti osjećaj je prošao kroz nju. Nije se usudila okrenuti i pogledati u njegove beživotne oči, nije mogla više gledati ono isto lice koje ju je izdalo, nije imala snage proživjeti sve ponovno.
Činilo se nestvarno da ista osoba stoji iza. Znala je razlog zašto je tu i što želi od nje, znala je da je dobio poziv od policije i da zna tko mu je to smjestio.
„Odlazi." Bile su jedine riječi koje je u tom trenutku mogla izgovoriti.
Muškarac ispred nje je imao zbunjen pogled na licu dok je dijelio pogled između njih dvoje. Srce joj je išlo sto na sat, baš kao nekada. Nije prošlo dugo od zadnjeg puta, ali riječi i osjećaji koji su tada bili razmijenjeni ubijaju ju.
„Malena, znam koliko me trebaš." Manipulirao je njome.
Mogla je čuti smijeh u njegovom glasu i koliko ga ova situacija zabavlja. Mogla je osjetiti koliko zapravo mrzi svaki trenutak proveden s njom.
„Nikada nisam bila tvoja malena." Progovorila je, nije odustajala.
Udahnula je duboko i pogledala u muškarca ispred sebe koji nije skidao zbunjen izraz lica. „Trebam društvo večeras." Kratko mu je odgovorila i primila ga za ruku, krećući niz ulicu.
„Malena, zar stvarno želiš da iskoristim pištolj večeras?" Hladan glas je ponovno progovorio.
Od kada je došao tu i od kada stoji iza nje, ni jednom se nije usudila okrenuti glavu i pogledati u njegove oči, pala bi na njih kao i svaki put. Oči mu je punila životom, to ju je ohrabrilo, to je ono što je voljela vidjeti u njima, život.
„O-o čemu on to govori?" Uplašen glas joj se obratio.
Vratila je pogled na muškarca do sebe i nasmijala se. „Ne zabrinjavaj se oko njega, ne bi naudio ni mravu." Rekla mu je.
To je izazvalo osmijeh na njegovo lice i hladan smijeh koji se čuo iza njih. „Stvarno si me takvim zamišljala?" Ponovno je progovorio.
Nije ni stigla obratiti mu se kada je čula glasan zvuk iz pištolja i vidjela kako muškarac pada pored nje. Opet je to učinio.
Skupila je snage i pogledala ga. Držao je pištolj u ruci i bio ljepši nego ikada. „Opet si to učinio!" Izderala se na njega.
Znala je da muškarcu nema pomoći, ali i znala je da osoba ponovno leži mrtva zbog nje.
„Malena, pa ti si samo moja." Spremio je pištolj u džep. „A ja ne volim dijeliti."
Nije joj bilo do smijeha ili svađe s njim, nije željela ponavljati sve što su prije imali.
„Ne želim te više nikada vidjeti." Tihim glasom mu je rekla, dok se malena suza spustila niz njen obraz.
Osmijeh nije skidao sa lica dok joj se obraćao. „Vidimo se kada se ohladiš." Rekao joj je.
Stavio je ruku na usta, poljubio ju i uputio poljubac prema njoj, okrećući se i odlazeći.
Nakon ovog svega, znala je da je ponovno u igri.
27.9.2015.
Heeej! Ima vas koji čitate još uvijek ovu priču?
-žao mi je što nastavci idu samo vikendom, ali to su jedini dani kada mogu normalno pisati. znate koji su problemi i zašto i nadam se da se ne ljutite. :)
Hvala vam što imate strpljena i može da nabacite koji komentar? ♥ :)
YOU ARE READING
Necessary Evil
Teen Fiction*COMPLETED* ❝Every time I close my eyes, It's like a dark paradise.❞ ______ Djevojka stava kojem su joj mnogi zavidjeli. Ljepotom kojom je bacala na noge mnoge muškarce. Pameću koja nije bila očekivana od djevojka kao što je ona. Mračnom prošlošću k...
