Necessary Evil

0.3

„Kunem ti se, vidjela sam ga!" Još uvijek potresena od napada, Ellis je govorila.

„Ma daj, ne moguće da te netko tolike godine prati." Odmahnula je rukom crvenokosa. „Nema razloga!"

Nakon sinoćnjeg susreta i svega što se desilo, Ellis se osjećala sigurnom samo sa svojom prijateljicom. Nije spavala, nije jela, nije pila. Još uvijek je trnci prođu kada se sjeti, ali sada je bolje. Ispričala joj je cijelu priču, od prvoga dana kada se sve desilo u toj mračnoj ulici, sve do sinoć. Iz prva, Zoe joj nije vjerovala, tko i bi, sve se čini tako nestvarno, ali sada kako vrijeme prolazi, sve više i više počinje misliti kako je to istina.

„Svaki put kada prođem kroz tu ulicu, osjetim ga." Ellis je ponovno sjela na crvenu sofu. „Moraš mi vjerovati."

Sa malenim podsmijehom u glasu, Zoe je progovorila. „Ovo mi ispada kao neka osnovnoškolska šala, moram ga vidjeti kako bi se uvjerila."

Znala je da možda još neko vrijeme Zoe neće vjerovati, ali učiniti će sve da joj dokaže da, možda nakon svega, Ellis nije toliko sigurna koliko se čini.

„Idemo van, pojasnit ću ti još neke stvari." Ellis je govorila, uzimajući kaput i torbicu.

Sa malenim osmijehom na licu, Zoe se ustala sa sofe i izašla iza Ellis, zatvarajući vrata.

„Ellis, trebam li se brinuti?" Zoe je progovorila.

Znala je da njena prijateljica se nekada zna uvući u veće probleme nego što očekuje, ali nakon svega što je danas čula, vjerovala ona Ellis ili ne, znala je da ne treba ostati mirna oko ovakvih stvari.

„Sinoć me spasio, mislim da možeš ostati mirna." Ellis je progovorila nakon par minuta šutnje.

„Samo ostani sigurna, molim te." Zoe je prošla svojom rukom lagano preko njene.

Ellis je lagano klimnula glavom i nastavila su hodati, ni jedna ne progovarajući ni riječi.

Ovakve stvari su se često dešavale, i same su znale da možda trebaju biti na većem oprezu nego što očekuju, ali također, Ellis nije jedna od onih koje odustaju, nikada nije izašla bez borbe, zato i je jedna od najboljih u svom poslu. Njen otac je bio taj koji je mislio da neće uspjeti, bio je siguran u to, zato i je sada tamo gdje i zaslužuje biti, u prošlosti.

„Ellis..." Zoe je rekla, pomalo uplašeno. „Ne čini ti se možda malo čudan onaj auto tamo?" Drhtavi prst, polako je podignula u zrak.

U tom trenutku nije marila je li ispadala nepristojna ili ne.

Ellis je podignula pogled i pogledala u pravcu gdje je stajao crni auto. Izgledao je sumnjivo, ali nije mislila da nakon onog svega sinoć može doživjeti još jednu noćnu moru.

„Zoe, neće nam ništa, bez veze se brineš." Ellis je uvjeravala svoju crvenokosu prijateljicu.

Zoe je klimnula glavom i nastavile su hodati, bilo je sumnjiv auto, zatamnjela stakla i bez registracija, svatko se ne bi osjećao sigurno.

Ubrzale su korak i prošle pored auto, ne obazirući se. Sve bi bilo u redu da hladna ruka na njihovim ramenima i udarac u glavu nije promijenio njihovu sumnju da su sigurne.

Jakim udarcem zatvorio je ulazna vrata od svoje malene kuće u šumi. Od sinoć nije osjetio ovaj ustajali miris iz soba, ovu mržnju koju ima prema svoj imovini koju je dobio od svojih pohlepnih roditelja, od svega što su mu ostavili. Ali, maleni osmijeh koji je vidio na njenom licu kada ju je spasio, to je ono što ga je najviše ubijalo. Rukom je udario u već razrušen bijeli zid. Pitao se zašto mu se smijala, nije imala razloga, on je samo jedno obično čudovište, ali bio je spreman ubiti samo da ona bude na sigurnom.

Telefon mu je zazvonio u džepu i podignuo je slušalicu.

„Marbles, zovem te od sinoć." Uspuhani glas je govorio. „Zašto se ne javljaš?"

„Morao sam obaviti neke poslove, mogao si pričekati." Sa svojim grubim glasom, oštro je odgovorio.

„Nadam se da je sve u redu." Muškarac sa druge strane je nastavio. „Dobili smo novu pošiljku."

Osmijeh se raširio na licu pohlepnog muškarca. „Koliko ih je stiglo?"

„Nećeš vjerovati, ova tura je najveća." Smijeh mu je odzvanjao kroz uši.

Klimnuo je glavom, ne skidajući osmijeh. „Stižem odmah."

Nova pošiljka, nova pošiljka, nova pošiljka. Ovo je ono što će ga zabaviti više nego što misli.

25.7.2015.