Okovi prošlosti [pauzirana]

03. 'Hvala ti što si me pokušao izvući.'

/Hadley's P.O.V./

"Bježi odavde!" prošištim.

Pokušam se oteti njegovim rukama i gurnuti ga prema stepenicama za prvi kat, no on shvati što pokušavam i još jače me stisne uz sebe.

"Ne, ti moraš odavde!" kaže on tvrdoglavo.

"Ponavljam, izađite sa rukama iznad glave ili mi ulazimo unutra!!!" ponovno vikne onaj glas.

Sledim se od same pomisli što bi nam se moglo dogoditi ako policija uđe unutra. On mora odavde, i to odmah!

"Slušaj me, ako ti ne odeš, ne idem ni ja! Odlazi, ja ću doći za tobom!" kažem mu.

On odmahne glavom.

"Ne, ja ostajem ovdje, ti odlaziš."

"Zašto si tako tvrdoglav?" kažem sad već pomalo ljuto.

On se tiho nasmije.

"Zato jer hoću." odgovori on nasmijano. "Kad smo već toliko tvrdoglavi, bilo bi najbolje da zajedno izađemo van."

Zajedno? To čak nije ni toliko loše. Možda nas neće kazniti toliko strogo ako se sami predamo.

"U redu onda, izlazimo zajedno." složim se s njim.

"Hoćeš li moći sama?" upita me, pokazujući na moju nogu.

"Mislim da hoću." kažem. "Idemo sad, dok ne dođu po nas."

On kimne. Podigao je ruke iznad glave i krenuo prema vratima. Šepavo sam slijedila njega, usput se pridržavajući za zidove. Primjetim kako stalno pogledava prema meni.

Kad smo izašli van, zaslijepila me jarka svjetlost policijskih svjetala. U nas je upereno najmanje desetak pištolja. K nama pritrče četiri sjene, a dvije od njih okrutno su me spustile na koljena. Bol mi ponovno probode nogu i ja kriknem.

"Zovi liječnika, ona je ozlijeđena!" vikne sjena sa moje lijeve strane.

Pogledam prema plavušanu i vidim da su njegove ruke već okovane lisicama. Uhvatio je moj pogled i ohrabrujuće mi se osmjehnuo. Oči su mu sjajile pod plavom i crvenom svjetlosti, no i bez toga su u sebi imale neki neobičan sjaj.

***

Noga mi je omotana debelim zavojima, a ruke sputane lisicama. Uz pratnju jednog policajca hodala sam do sobe za ispitivanje. Nadam se da je plavušan dobro. Ne bih željela biti odgovorna za njegovu moguću kaznu zatvorom.

Uostalom, on ne izgleda loše. Ostavlja dojam lošeg dečka i buntovnika, no ipak je nešto u njemu drugačije.

Razmišljanja mi prekida otvaranje vrata. Uđem u sobu za ispitivanje, a onda mi policajac bez riječi skine lisice i ode.

Primjetim da su za stolom tri stolice, jedna sa jedne strane, dvije sa druge. Pretpostavljam da će i plavušan uskoro stići.

Protrljam zglobove na kojima su se ocrtavali tragovi lisica. Umorno sjednem na stolac i pogledam prema satu koji je uporno otkucavao svaku sekundu. Jedanaest i dvadeset. Još nije ni ponoć, a meni se spava. Vjerojatno je klub kriv za to.

Minute prolaze čudnoj tišini. Počinjem kuckati noktima po stolu kako bih malo razbila ovu dosadnu atmosferu. Ovo mi je prvi put da sam ovdje bez osjećaja krivice.

Vrata se otvaraju i unutra ulazi plavušan. Široko mi se osmjehnuo.

"Hej." kaže on nasmiješeno dok mu je policajac skidao lisice. "Kako ti je noga?"