Okovi prošlosti [pauzirana]

08. 'O tome bi se dalo raspravljati.'

/Jaxon's P.O.V./

"Jaxon..."

Nečiji topao dah me škaklja po vratu. Nemam pojma tko je to, niti gdje sam, niti koje je doba dana. Znam samo da me glava ubija, što vjerojatno znači da sam ponovno pio. Ne otvaram oči, jedino što mi sad treba je još malo sna.

"Jaxon, jesi budan?"

Ponovno taj tihi glasić. Zakleo bih se da sam ga već negdje čuo.

"Hm?"

Grlo mi proizvede neki čudan, hrapav zvuk. Dovraga, stvarno moram prestati s alkoholom. Onaj sitni glasić se blago zahihoće.

"Je l' sve u redu? Jučer si jako puno pio." kaže glasić. Nježni prsti mi počinju prelaziti po kosi i vratu. Tiho uzdahnem, ovo je tako dobro.

"Glava me rastura." promrmljam hrapavo. Sasvim polako otvorim oči. Prvo što primjetim je odjeća razbacana po cijeloj sobi, no ne samo moja. Pažnju mi je posebno zaokupio crveni čipkasti grudnjak na ulazu u sobu. Ovako iz daljine izgleda lijepo, a kladim se da još ljepše izgleda na svojoj vlasnici.

"Idem po aspirin, a ti ne mrdaj odavde." ponovno se javi glas, ovaj put zazvučavši nešto snažnije. Osjetim kako se tijelo podiže s kreveta i ja ostajem sam. Ženska figura duge plave kose, još k tome potpuno gola, odšeta iz sobe.

Trebalo mi svega nekoliko sekundi da pokopčam i spojim dijelove slagalice. Odjeća na podu, gola cura u mom krevetu. Promeškoljim se u plahti i shvatim da sam i ja bez ičega na sebi.

Prekrasno.

Plavuša opet ušeta s čašom vode i bijelom tabletom u ruci. Kosa joj je prekrivala grudi, a bokove je opasala bijelim ručnikom. Kad su mi oči ponovno stigle na njeno lice, njene usne oblikuju vragolast, čak i zločest osmijeh.

"Šta?" upitam je. Pridignem se i sjednem na rub kreveta, pritom pazeći da mi plahta prekriva međunožje. Njene tamne oči i dalje su me zaigrano gledale.

"S jedne strane se ponašaš kao svaki drugi muškarac, a s druge sasvim odskačeš od stereotipa." kaže ona. Sjedne do mene i pruži mi čašu vode i tabletu. Upitno je pogledam, a ona blago nakrivi glavu.

"Ne vjeruješ mi ili ne podnosiš tablete?" upita me polako.

"I jedno i drugo." kažem, pozorno motreći tabletu. "Zar si ti neki psihijatar?"

"Zanimljivo je kako si rekao da sam psihijatar." kaže ona mudro. "I ne, nisam psihijatar, već psiholog. Kod psihijatara si proveo mnogo vremena, je l' da?"

"Nažalost, jesam."

Drhtavim rukama stavim tabletu u usta. Brzo otpijem gutljaj vode, no tableta nije otišla. Grlo kao da nije željelo propustiti tu malenu bijelu tableticu. Počela se otapati i jezik mi gori od užasne gorčine. Otpijem još jedan gutljaj i zajedno s njim uspijem nekako progutati tabletu. Stresem se.

"Ovo je mučenje." progunđam, a zatim iskapim čašu i stavim je na stolić do kreveta.

"Ali poslije te više neće boljeti."

"Poslije te više neće boljeti. Vjeruj mi, Jaxon, molim te."

Sitni oblačić pare iziđe iz njenih usta. Svoje mirne plave oči uperila je u moje. Usne su joj plave, a koža blijeda, bljeđa je od zida.

"Ne, Corinna, poslije će boljeti još jače." kažem hrapavo. Jače zagrlim njena sitna ramena kako bih je ugrijao.

"Neće nam nauditi." šapne ona. Suze joj već cakle u očima, a glas joj drhti. "Obećali su da nam neće nauditi ako kažem gdje je tata. Obećali su."