Okovi prošlosti [pauzirana]

01. 'Hej, Haddie!'

/Hadley's P.O.V. /

"Jack, kasnim na posao, dođi me pokupiti."

"Hadley, ne možemo više ovako. Stalno se moram pokoravati tvojim željama, dosta mi je toga."

"Čuj, nisi ni ti baš bajna osoba."

"Što bi to trebalo značiti?"

Povisio je ton. Oh, zaboga miloga, tako je osjetljiv.

"Kontroliraš svaki moj pokret! Dosta mi je svake večeri davati ti mobitel da mi pregledavaš proklete poruke na Messengeru!" viknem u slušalicu.

"Ne znaš u kakve nevolje sve možeš upasti, svijet je opasan za djevojke poput tebe!"

Iznenađeno sam trepnula. Djevojke poput mene?

"Zar misliš da sam nesposobna živjeti na vlastiti rizik? Jack, živjela sam sama 2 godine! Dvije proklete godine!!"

"A što ti se dogodilo u te dvije godine? Tri puta si završila u pritvoru!"

Oh, prokletstvo. Provjeravao mi je dosje.

"Gledao si mi dosje?" upitam ga hladno i nasmijem se. "Pa naravno, što drugo očekivati od jednog drota."

"Hadley, ja-" započne, ali ga prekinem.

"Dosadilo mi je slušati isprike i opravdanja za tvoje postupke! Smatraj ovu vezu završenom!" zaderem se u slušalicu i bacim mobitel u obližnji stup. Mobitel se raspao u stotinu komadića.

K vragu, to mi je već peti mobitel u dva mjeseca.

Uhvatila sam se za glavu i duboko udahnula. Jack je odsad zatvoreno poglavlje u tvom životu, Hadley, riješila si ga se. Vraćamo se na staro.

Što znači da se odsad na posao vozim sama.

Pohitala sam do svog stana na trećem katu i poput uragana ušla unutra. Gdje sam ga ostavila, za ime svoje? Nije ispod vaze, nije na noćnom stoliću, nije ni u zdjeli sa voćem. Zaustavila sam se u kuhinji i u napadu frustracije udarila šakom u frižider. Prokletstvo, to boli!

Okrenula sam se prema ogledalu na suprotnoj strani kuhinje. Pogled mi je automatski pao na tetovažu Mjeseca na lijevom ramenu. Još jedno lasersko otklanjanje. K vragu, a mislila sam da je Jack onaj pravi. Sjela sam na obližnju stolicu i prekrižila ruke. Ako ovako nastavim, neću se udati do tridesete. Mama će me tako ubiti kad sazna za ovo, Jack joj je bio tako drag. Pogledam prema dnevnoj sobi. Na kauču je sjedila Lia, moja prekrasna crna mezimica mudrih žutih očiju. Elegantno je skočila s kauča, tiho došla do mene i skočila mi u krilo. Tiho je zamjaukala i očešala se o moju ruku.

"Znaš, imala si pravo u vezi Jacka." kažem joj dok sam je odsutno češala iza uha. "Nije on bio čovjek za nas. Na sljedeći spoj ti ideš sa mnom, okej?"

Lia ponovno zamjauče, a zatim skoči na pod. Došla je do kauča i okrenula se prema meni. O, znam taj pogled.

"Što si pronašla, Lia?" upitam je i ustanem sa stolca. Lia ode u smjeru spavaće sobe. Kad sam stigla u spavaću sobu, ugledala sam Liu na stolu sa srebrnim ključićem u ustima. Osmijeh mi osvane na licu.

"Pametno moje, danas te definitivno moram nečime počastiti." šapnem joj, a potom ispružim ruku i ključić se nađe u mojoj ruci. Pohitala sam prema garaži.

"Broj sedamdeset i tri, gdje si?" mrmljala sam hodajući pored vrata.

Šezdeset i osam, šezdeset i devet, sedamdeset, sedamdeset jedan, sedamdeset i dva, sedamdeset i tri. Otključala sam vrata, spremila ključ u torbu, a zatim smaknula plahtu sa svoje jedine ljubavi - svog crnog motora.