Okovi prošlosti [pauzirana]

05. 'Vidimo se, plavušane.'

/Hadley's P.O.V./

Danas je taj dan.

Od danas radim kao smetlar i dat ću sve od sebe da mi to pođe za rukom. Iako smatram da sam totalni antitalent za tako nešto.

Obukla sam najstariju i najistrošeniju odjeću koju sam imala. Zaprljat ću se sigurno, a ovako mi bar neće biti žao odjeće. Sasvim slučajno sam na dnu ormara otkrila prastare tenisice iz doba moje rane punoljetnosti. Odlučila sam ih obuti, a kasnije, kad sve ovo završi, bacit ću ih i vratiti se normalnom životu.

Čujem bolno mjaukanje iz kuhinje. Odem tamo i zateknem Liu zapetljanu u ružičastu vrpcu.

"Jadnice, kako si dospjela tu?" upitam je nasmijano.

Lia me molećivo pogleda. Nekako sam ju uspjela izvaditi iz klupka silne vrpce. Pretpostavljam da je Lia pokušala rastrgati vrpcu jer je ružičasta. Iz nekog razloga Lia ne podnosi ružičasto, tako da sam izbacila sve ružičasto iz ormara te na vrata postavila natpis 'Ne podržavam ružičastu odjeću'.

Opreza nikad dovoljno.

Noga me danas nešto manje boli, no i dalje šepam. To me zapravo podsjetilo na jučerašnje događaje.

Čudan mi je taj plavušan, njegovi postupci su mi neobični. Najprije bijes, a onda se ponaša kao da se poznajemo godinama. Što se njegova izgleda tiče, rekla bih da je nadprosječan. Zgodan je i još k tome se zna lijepo ponašati, što je iznenađujuće za nekoga tko se bavi kriminalom. Ima nešto u tom dečku.

Pokupim ružičastu vrpcu i bacim je u smeće.

* * *

"Radit ćete pet dana u tjednu, od 8 do 17 sati." reče nam čovjek u otrcanoj i prljavoj odjeći.

Jaxon i ja pozorno slušamo gospodina koji nam objašnjava kako i na koji način radimo. Cijelo vrijeme grizem obraze da se ne nasmijem, jer se Jaxon krevelji kad god nam gospodin okrene leđa.

"Je l' jasno?" upita nas strogo.

"Kristalno." odvratim smiješeći se.

Uzeli smo vreće i rukavice. Naravno, gospodin nam je pripomenuo kako nam ne trebaju nikakva dodatna pomagala, jer ruke su naš najpouzdaniji alat. Imam neki osjećaj da je to napravio namjerno. Vjerojatno mu nije drago što u svojoj neposrednoj blizini ima kriminalce.

Krenuli smo od obližnjeg parka. Navukli smo rukavice i krenuli sa skupljanjem smeća. Bilo je tu svega i svačega, ljepljivih omota bombona, pljesnivih ostataka hrane, plastike u svim mogućim oblicima i veličinama, i još koječega.

Dva sata su prošla u tišini. Nisam mislila da plavušan može biti toliko tih. Baš me zanima dokad će to trajati.

Pokupili smo smeće oko parka i u parku. Put smeća odveo nas je do mirnog predgrađa. Tu je bilo uglavnom čisto i uredno, tako da smo šutke otišli prema gradu.

Nakon što je istekao četvrti sat šutnje, plavušan progovori.

"Ako ovako nastavim, neću biti u mogućnosti pričati ostatak života." kaže on hrapavim glasom.

Nasmijem se.

"Mislila sam da ćeš prekinuti tišinu ranije." kažem, prteći punu vreću na leđa.

"I ja isto." kaže on protežući se. "Ovo je užasno, leđa su mi se skroz ukočila."

"Trebali smo ga žicati onaj biciklić sa ogromnom kantom sprijeda." uzdahnem, razočarano spustivši smrdljivu vreću na asfalt. Ovo će mi ubiti leđa. Već mogu vidjeti kako buduća ja leži na krevetu i previja se u bolovima.