It Takes Two

PART IX: Great Jones Street

"Joey!"

"Šta je?"

"Sakrij se idiote jedan, hoćeš da nas otkriju." govorio sam mu dok je on lagano šetao između zgrada, te nakon ovih riječi došao sebi i odlučio me poslušati.

"Pa.. Imaš li ikakvu ideju gdje da ju počnemo tražiti?" upitao je.

"Nemam, ali smislit ću nešto."

Dok smo sjedili iza kutija koje su bile naslonjene uz zid, čuo sam koračanje. Bili su to teški koraci.
Hladni znoj me je oblijevao.
Ko je ovo?

Obojica smo se ušutili i jedva disali. Osjetio sam srce kako lupa kao nenormalno. Silueta se oslikavala sve više i više kako su koraci postajali glasniji i jači.

Gledao sam u Joeya koji je nešto mrmljao i izgledao kao da ima plan.

*Joey's P.O.V*

O ne, neću dozvoliti da nas uhvate. Moram nešto smisliti brzo.

Znam!

Iz džepa svoje jakne izvadio sam maleni nož koji sam uvijek imao tu za samoodbranu jer ovo nije normalan grad, a pogotovo sad.
Potpuno sam zaboravio da ga imam.

Pokazao sam Jakeu znak da ustanemo i da krenemo hodati prema osobi koja nam se približava. Ako nešto pokuša, reagovati ćemo. Dosta mi je sakrivanja.

"Ti nisi normalan. Šta ako ih je više od 1 osobe skriveno u uglovima ulice?" šapnuo mi je Jake.

"A šta ako nije?" odgovorio sam. "Stvarno mi je dosta ovoga, mi se trebamo bojati i čekati da se nešto desi da bismo reagirali umjesto da spriječimo nevolju dok možemo."

*Jake's P.O.V.*

Ovaj idiot stvarno nije normalan. Faktički hoće da nas izloži otmičarima, ali opet, nemam ni ja neku bolju ideju.

"Dečki, žao mi je, ali ne možete tu sjediti."

Srce mi je stalo. Digao sam glavu i ugledao ženu koja je stojala pored nas. Nije izgledala kao ona od maloprije, ali nikad se ne zna, možda sudjeluje u svemu ovome.

"Očekujem dostavu svakog trenutka i mogli biste prepasti poštara, tako da vas molim da se ne skrivate."

"Ah vidi stvarno." rekao je Joey. "Bio sam u potrazi za svojim novčanikom, ali ipak nije ovdje. Mora da sam ga ostavio u školi."
Okrenuo se prema meni i rekao "Vidiš da mi nije ispao kad smo prolazili. Hajde Mason, idemo." rekao mi je.

Samo sam kimnuo glavom, te smo ustali i krenuli. Kako smo se od nje udaljavali, sve sam više bio siguran da je upletena u ovo, a siguran sam da je i Joey to shvatio jer mi se nije obratio pravim imenom, pokušavši naše identitete držati tajnim što je više moguće.

"Joey." šapnuo sam dok smo izlazili na glavnu ulicu.

"Da?"

"Kako si zaključio?"

"Bilo je jednostavno. Po njenom akcentu, zaključio sam da nije iz New Yorka,a i riječ "dostava" mi je bila previše sumnjiva.
Ne znam baš za ovaj dio grada, ali siguran sam da se ništa ne dostavlja poslije 15:00.

Da baš, njegova mama radi u pošti.

"Šta sad?" pitao sam.

"Imam ideju ali nisam siguran da li će uspjeti." rekao je.

"Reci!"

"Pokušajmo pratiti nju."

Tri tačke su mi stojale iznad glave.

"Emm, koga?"

"Pa ženu s kojom smo razgovarali prije 2 minute."

"Pametan si ti meni. Hajde još reci gdje je, pa da krenemo." rekao sam dok sam ga povukao za rukav. "Otišla je vjerovatno do sad, a sigurno nije toliko..."

"Jake slušaj me. Samo hodaj lagano naprijed i ne okreći glavu nazad. Uočio sam ju. Izgleda da nam je pored prijateljice i plan otela jer sam siguran da nas prati i da je skužila ko smo." rekao me je dok mi je srce počelo lupati kao nikad u životu.

Ubrzali smo hod, te iza prve zgrade krenuli smo trčati.

"Šta sad?"

"Ne znam." odgovorio je.

"Kako misliš ne znaš? Moramo nešto poduzeti, odmah."

"Ali šta?"

. . .

"Joey! Dolazi ovamo." rekao sam mu dok mi se približavao. Pronašao sam ulaz. "Eno tamo." govorio sam pokazujući prstom na stara vrata preko puta ulice.

"Jesi siguran?" upitao me je.

"Nemamo drugog izbora. Ne možemo čekati ovdje znajući da nas neko prati. I uostalom, ako ne odemo, nećemo nikad saznati." rekao sam dok sam gledao u njega i vidio strah. Iskreno, ni ja nisam nešto bolji.

"Pa... idemo onda."

Kimnuo sam glavom u znak potvrde te smo krenuli koračati prema vratima. Za par sekundi našli smo se ispred njih te ih polako otvorili iako je to bilo teško uzimajući u obzir da je hrđa pokrivala 99% njene površine, ali nekako smo uspjeli te zakoračili unutra.

"Jake."

"Da?"

"Imam loš predosjećaj."

"Dobro došao u moj svijet onda." rekao sam sa sarkazmom u glasu, te se nasmijao da ubijem bar zrno nervoze.

"Pogledaj!" pokazivao mi je na sijalicu koja je gorila i svake 3-4 sekunde zastajala, te bi se čuo zvuk vjetra i glasovi kojih je bilo previše da bismo prepoznali i jedan od njih. Teško mi je povjerovati da smo pogriješili mjesto, što me čini i sretnim ali i prestrašenim istovremeno.

"Pa... krenimo onda istraživati?"

Kimnuo je glavom i krenuli smo koračati dugim hladnim hodnikom.

_________________________________

Ako vam se svidjelo, ostavite Vote i komentar, puno mi znači.

Istovremeno bih se izvinuo za ovako dugu pauzu ali jednostavno nisam imao vremena da nastavim pisati. Nadam se da ću u budućnosti biti redovniji.

C ya.