Never let me go

Chapter 1

I...naravno svaki početak je težak. Morao sam se preseliti u mali grad,Mystic Falls. Prvi dan u novoj školi. Pitao sam,nekoliko osoba,za koje mi se činilo da su dobre. Ali naravno,niko u ovoj školi nije dobar,ne samo u školi nego u cijelom gradu. Možda su odvratni zbog mog izgleda. Omiljena boja mi je crna i naravno da ću se prvi dan obući u svoju omiljenu boju. Naočale,hlače,majica,jakna i duboke strake,crno sve. Mrzi me da nosim neku drugu boju. Imam pojačan sluh i doktori kažu da je to veoma čudno jer u povijesti ovog grada niko nije imao toliko pojačan sluh. Mogu čuti što ljudi pričaju kilometrima od mene. U početku to mi je predstavljalo problem u mnogim situacijama ali sada je baš odlično. Ulazim u školski hodnik i slušam kretene kao pričaju o meni. Uglavnom to pričanje se svodilo na neke uvrede.

Xxx:"Vidi ga kao da je krenuo na sahranu,a ne u školu"

Xxx:"Kako je odvratan,ni naočale nije skinuo"
Ali te njihove riječi me nisu vrijeđale iako im je to bio cilj.Poslije smrti roditelja i sestre,čitav moj život se promijenio iz korijena.Nisam više bio ona osoba.Nisam bio osoba koju su svi voljeli u gradu.Nisam bio više omiljeni među profesorima.Jednostavno promijenio sam se. Na dan nesreće kao da mi je ubijena želja za životom. Oni su bili jedini koji su me podržavali i koji su mi bili "izvor" pozitivne energije. Živjeli smo u jednoj zabačenoj ulicii,i u toku dana je bilo mračno. Imali smo ogromno bogatstvo. Sestra i ja smo živjeli u jednom stanu dok su mama i tata u drugom. Nismo mogli zamisliti život jedno bez drugog ali nakon njene smrti sam morao nastaviti dalje,sa njom ili bez.Poslije tog nemilog događaja preselio sam se ovdje, u Mystic Falls. Tetka Jenna me prihvatila kao svoje dijete. Muž joj je umro kad sam ja imao sedam godina,a sada imam sedamnaest. Svakog ljeta bismo dolazili ovdje ,cijela porodica. Išli bismo na jezero,kupali se cijeli dan. Duboko u noć. Nikad se nisam družio ni sa jednom osobom ovdje. Čak ni sa osobama koje imaju isto godina kao i ja. Jednostavno,bilo mi je bolje da sjedim u sobi i čitam neku knjigu. Jedini ljudi koje sam upoznao ovdje su bili tetkini prvi susjedi. Imali su kćerku,zvala se Nina. Bila je mojih godina. Upoznao sam je kada sam prvi put dolazio ovdje. To je bilo kad sam imao šest godina. Nisam ni mogao zamisliti da ću za godinu dana izgubiti omiljenog tetka. On nije samo bio tetak,bio je otac,djed,amidža,dajdža,spasilac,klovn...bio je sve u pravom trenutku. Dok sam sjedio sa porodicom za večerom javili su nam da je tetak imao nesreću,nisam mogao da vjerujem. Preplakao sam cijeli put od New Orleans-a pa do ovdje. Sahrana se održala na moj sedmi rođendan.Bio je to najgori rođendanu mom cijelom životu.