Never let me go

Chapter 3

Luke P.O.V

Otvorio sam i prijatno se iznenadio. To je bila Nina, kćerka susjeda. Nisam mogao vjerovati da ju vidim. Poslije toliko godina, ponovno smo se susreli. Zagrlio sam ju snažno. Šutili smo. Kako sam ju snažnije grlio, uzvraćala je. Nisam ju želio pustiti, a ni ona mene koliko sam mogao primjetiti. Ovo mi je nedostajalo. Zagrljaj osobe koja mi je niko i ništa. Snažni zagrljaj. Mora da smo stojili na pragu bar 5-10 minuta. Ni jedno nije progovaralo. Kažu "Muško-ženska prijateljstva ne postoje". Dajte molim vas. Ovo je dokaz muško-ženskog prijateljstva. Ona se odselila još kad smo imali po šest godina. Izgubili smo kontakt od tada. A ni naši roditelji se nisu uopšte čuli jedni sa drugima. Nit' smo se čuli a ni vidjeli. Kako sam, dublje, ulazio u pubertet osjećaj da nju vidim sve više se povećavao. Odustao sam. Niko nije znao za taj osjećaj prema njoj. Jedino Garry, naš dugogodišnji mačak. Pričao sam mu sve svoje doživljaje, ljubavi, probleme, sve. Bio mi je nešto poput dnevnika. Znao je Garry i za Ninu. Znao je sve osjećaje prema njoj. Nisam imao hrabrosti da joj to kažem. Skupio sam hrabrost i progovorio. Na kraju usana mi se oslikavao osmijeh, zagrizao sam usnu da se ne primjeti ali nije uspjelo. Čak je i slijep čovjek mogao osjetiti da mi se sviđa.

Ja: "Nina, otkud ti ovdje?" -progovorih

Nina: "Preselila sam se ovdje, Luke. Vratila sam se"

Počela je skakati i šiziti od sreće samo kako ona to umije. Nikada nisam uspio shvatiti to.

Došlo je vrijeme, Nina. Priznat ću ti što osjećam godinama. Peče me iznutra. Ne prestaje da boli. Priznat ću ti, hoću. Odlučan sam. Niko me ne može zaustaviti u toj odluci. Srce mi je lupalo najsnažnije do sada. Nikada nisam imao osjećaj da u stomaku živi više leptirića do sada. Bilo ih je na hiljade. I nebo molim da nas više nikada ne rastavi.

Ja: "Imam ti nešto reći" -izletjelo mi. Osjećam da sam preblijedio.

Nina: "Šššš, čekaj imam i ja tebi nešto"

Bože šta će sada reći

Ni nama muškarcima nije lahko. Moramo priznati mnoštvo stvari a nekada uopšte nema načina da to uradimo. Ne znamo, jednostavno. Djevojke imaju običaj reči :" Oni su hladnokrvni, ne znaju da vole". Ali nismo hladnokrvni. U nekoliko trenutaka sam želio da ne osjećam emocije više ali nisam znao, a nisam ih mogao isključiti.

Nina P.O.V

Strah me je. Imam osjećaj da će mi nešto reći. Ako je ono što i ja imam njemu reći onda je odlično, a ako je drugačije. Sviđao mi se još od prvog dana. Iako smo tad imali 6 godina. Nismo znali voljeti ali sada znamo i to dobro. Dok sam bila u New Yorku i kada su mi roditelji javili da se vraćamo u Mystic Falls, bila sam presretna. Nisaam bila sretna u New Yorku, a i društvo me preobrazilo. Nisam marila ni za školu, a ni za porodicu. Imala sam osjećaj da je sve u raznim drogama koje sam konzumirala ne samo ja nego cijelo društvo. Upadali smo u razne nevolje. Luke nije takav. Znam ga. Radije bi proveo cijelii raspust čitajući hrpu knjiga u kojima se znao udubiti. Uživao je u hrpi knjiga. Ako hoćeš da ga oraspoložiš samo mu donesi knjige i bit će sretan. Uzdahnula sam

Diši Nina, diši. Pusti ga da prvi zavši. Pusti ga. Ipak on treba biti džentlmen.

Javljao se neki glasić u mojoj ludoj glavi.

Šuti budalo.

Obrusih mu

Znam Nina, voliš ga. Slobodno priznaj mu. Neće smak svijeta ako mu priznaš. Kako kažu "Ko prizna pola mu se prašta" možda bude takav slučaj i kod tebe

Nisam više mogla izdržati, samo sam izbacila iz sebe sve što mi se nakupljalo već tri godine.

Ja: "Luke, ja..." -nisam mogla završiti rečenicu

Luke: " Slobodno reci, šta god to bilo" -napravio je puppy facu ali nisam mogla.

Nisam željela da završimo prijateljstvo koje svaka osoba može poželjeti. Jednostavno nisam mogla. Nisam imala hrabrosti da mu sve priznam. Tom rečenicom bi sve palo u vodu.

Luke: "Nina, šta si mi željela reći?" -prekinuo me

Ja: "Ništa Luke, samo... nedostajao si mi, puno" -zagrlila sam ga snažno.

Luke: "I ti si meni Nina"

Osjećala sam se zaštićeno u njegovom zagrljaju. Nisam se željela izvući iz toplog zagrljaja koji mi je pružao. U New Yorku sam se osjećala usamljeno iako je to grad, veliki grad. Mnogo ljudi oko mene. Ali opet sam se osjećala usamljeno. Psihički sam bila shrvana.

Luke P.O.V

Znam da nešto nije uredu. Tu mi nešto smrdi. Osjećao sam da ima tu nešto više od nedostajanja ali nisam mogao otkriti šta. Ali vremenom, bar se nadam otkrit ću šta je to. Nadam se da će sada moj život preokrenuti list i početi ponovo uz osobu koju volim i za koju znam da me neće napustit.

Nina: "I šta si ti želio reći?" -prekide me u razmišljanju

Ja: "Htio sam reći da si mi puuuno nedostajala" -slagao sam

Nasmijala se i zagrizla donju usnu. Ne znam zbog čega ali cure izgledaju ljepše ka zagrzu donju usnu. Ona je popunila slagalicu mog' života. Dijelić koji je nedostajao bila je to ona. Volio sam ju više od života, a i volim ju i sada.

Ja: "Nina, jesi ti upisana u školu ovdje?" -upito sam ju

Nina: "Da, prije tri mjeseca je tvoja tetka predložila mom tati da me upišu ovdje. Upisali su me preko raspusta i svu papirologiju smo završili" -na kraju usana joj je izbio osmijeh koji je podstakao rupice na licu da "iskoče". Bila je naljepše biće koje sam ikada vidio.

Ja: "Ček, ček, ček. Hoćeš reći da ste se cijelo vrijeme čuli sa mojom tetkom, a ona mi ništa nije željela reći. Uff. Kako je to mogla uraditi..." -duboko sam uzdahnuo. a Nina me prekinula

Nina: "Luke, čekaj. Ja sam ju zamolila da ti ništa ne govori. Nikome od vas. Ona je jedina znala za sve ovo. Željela sam da te iznenadim ovom posjetom i uspijelo mi je"

Prigrlio sam ju snažno a ona je rekla "Čekaj Luke nismo više djeca sad me možeš utušiti" na što smo se oboje nasmijali. Ušli smo u kuću i pričali smo dubokoo u noć.