Posljednji plamen

Tulipani

Allis POV.

Došla sam u sobu Ogledala. Više nije bila prazna soba, sada je puna učenika različitih elemenata.

U gomili ugledam plave loknice i usta mi se oblikuju u smiješak. Krenem prema tim loknicama.

"Bok, Filipe."

Mladić se okrene. Filip je bio Marinov cimer u sobi. Imali su par sukoba, ali koliko sad znam su ponovo prijatelji.

"Eej, Allis. Nisam te ni vidio ni čuo za tebe. Kak' si, šta ima?"

"Dobro sam. Nema ničega novog. Kako si ti?"

"A evo, žilav sam ja ", rekao je i nasmijao se.

"Dobro. Moram ići, vidimo se poslije. Bok ", mahnem mu kada se udaljim od njega.

"Bok!" vikne za mnom.

Probijam se kroz gužvu te izlazim iz prostorije. U predvorju je isto gužva. Uf, kako mi fali ona tišina kada nikoga nije bilo prije dan.

°°°°°°°°

Kucam na vrata. Čujem naprijed te otvaram vrata.

Kada uđem unutra ugledam V. Vatre kako sjedi za stolom, ali nije sam.

"Allis, što ti tu radiš?"

"To bih i ja vas mogla pitati, V. zraka ", odgovorila sam jednako kao i ona, bahato.

"Trebaš nešto?" V. vatre se ubacio u razgovor.

"Da. Nasamo ", rekla sam i skrenula pogled na njega.

Klimnuo je glavom.

Ustao je te krenuo prema vratima. Ja za njim. On ih je otvorio i čekao da ja izađem te ih i on zatvori.

Krenemo hodati hodnikom kad ja prekinem tišinu.

"Napitak. Za šta?" nisam gledala u V. vatre nego ispred sebe, ali osjećala sam da me pogledao.

"Napitak? Odakle ti znaš za napitak?"

"Od iste osobe koja je zadužna za njega ", krajičkom oka sam pogledala prema V. vatre te vratila pogled naprijed.

"Martina ", prošaptao je.

"I dalje nisam dobila odgovor na pitanje."

"Za halucinacije ", odgovori.

Stanem te se okrenem prema njemu. On učini isto.

"Ne shvaćam."

" Earráid je rekla da joj nešto nije valjala tekućina za halucinacije, pa sam se ja ponudio da joj pomognem."

Samo sam gledala u njega. Nisam sigurna da vjerujem njegovoj izjavi. Nastavila sam hodati.

V. vatre me uhvatio za podlakticu i tako smo neko vrijeme hodali dok ja nisam naglo stala.

"Zašto me držiš?" upitala sam.

"Ja... Ovaj..." zastao je kada su se čuli koraci.

Maknuo je ruku te se malo udaljio od mene. Pored nas je prošao učenik vladara vatre. Samo je klimnuo glavom u znak pozdrava i nastavio dalje.

Kada je nestao iz vidika, V. vatre mi se ponovo približio i stavio svoje dlanove na moje. Isprepleo je naše ruke.

"Ovo otkada sam te vidio sam želio napraviti ", dok je govorio gledao me svojim vatrenim očima.

Nagnuo se tako da su nam se čela dodirivala. Nakon par trenutaka prislonio je svoje usne na moje.

Osjećaj je bio čudan. Njegove usne nisu bile mekane kao Franove, nego grube.

Poljubac je postajao se strastveniji i požudniji da bih htjela ostati u ovom trenutku zauvijek, ali ne.

Odgurnem ga od sebe.

"Ne. Ja to ne mogu. Volim Frana i tako će ostati ", rekla sam i potrčala niz hodnik.

Ostavila sam ga bez riječi neka stoji tamo i razmišlja što se dogodilo.

Dok sam silazila kroz masovne stepenice, htjela sam zaplakati. Osjetila sam suze u očima, ali nisam im dopustila da klize niz moje lice.

Ne bih se trebala ovako osjećati. Čak ni ne znam opisati ovaj osjećaj.

Strašno.

Došla sam u predvorje. Naravno i ono je bilo puno učenika. Stvarno nas je kao Rusa.

"Allis!!!" čujem kako se neko dere.

Okrenula sam se te vidjela da mi Petra maše. Krenula sam do nje.

"Da?"

"Zaboravila sam ti reći da ovo trebaš cijelo vrijeme nositi ", rekla je te iz džepa izvadila prsten.

Onaj prsten koji mi je V. vode dala kada sam bila proglašena za njenu desnu ruku.

"Ja sam mislila da to nosim kada je nešto svečano u pitanju, a ne svaki dan."

"E, pa sada znaš."

Uzela je moju ruku te stavila prsten na sredini nje. Zatvorila je prsten s mojim prstima. Kada sam je pogledala u oči nasmiješila se.

"Trebam ići. Hvala na prstenu ", namignula sam joj te krenula prema sobi Ogledala.

Putem do tamo sam se zabila u nekoga. Kada sam bolje pogledala, shvatila sam da su to Martina i Fran.

"Hej, vas dvoje. Kuda ste krenuli?" nasmiješila sam se.

"Na svjež zrak ", reče Martina te pogleda negdje iza mene, " Moram ići. Čuvajte se vas dvoje."

Brzo je nestala među gužvom. Pogledala sam Frana te smo krenuli prema vratima.

Izašli smo van. Vani je bilo sunčano. Ni traga oblačku. Odlučili smo se prošetati dvorištem.

Uz stazu je bilo puno cvijeća. Fran je ubrao jedan crveni cvijet te mi ga dao.

"Tulipan. Znaš li njegovo značenje?"

"Hmm...Ne ", odgovorila sam te uzela cvijet iz njegovih ruku.

"To znači savršenstvo ljubavi. Crveni tulipani znače ljubav, dok žuti prijateljstvo ", nasmiješio se.

"Otkud ti to znaš?" upitala sam te pomirisla tulipan.

"Majka me naučila tome."

Nastavili smo dalje hodati. Pričali smo o cvijetovima i njihovim značenjima. Nisam znala da muška osoba može tako puno znati o cvijeću.

Vrhovni vatre POV.

"Zvali ste me?" rekla je Martina kada je ušla u moju sobu.

"Da."

"Što trebate?" upitala je.

Okrenuo sam se prema njoj. Maknuo sam se od prozora te približio njoj.

"Ubi Frana. Bilo kako, samo neka je mrtav."