Posljednji plamen

Ozbiljna bolest

Allis POV.

Ostalo je jako malo prostora. Nisam sigurna da ću uspjeti. Potrčala sam iz sve snage.

Iii... Uspjela sam! Kada sam krenula prema naprijed nešto me povuklo za kosu.

Oh, ne! Kosa mi je zapela! Što sad? Ajde, Allis, misli!

Gledam okolo da slučajno nema nešto oštro kao škare ili skalpel.

Ništa ne vidim kada nema svijetla ovdje. Blijedo svijetlo je dolazilo od naprijeda, ali nije bilo dovoljno da vidim oko sebe.

Približila sam se zidu gdje mi je kosa zapela da me malo prestane glava boljeti. Ne mogu razmišljati od te boli.

Ne mogu si zalediti kosu jer bio onda si zaledila glavu, a to i nije baš lijepa opcija. Ako napravim škare od leda ništa mi ne vrijedi jer neće biti oštro koliko treba.

Deset minuta razmišljam što napraviti, ali mi ništa ne pada na pamet.

Koliko se sjećam oni doktori su odveli Frana ovdje, što znači da moraju biti tu negdje u blizini.

Moram im nekako poslati znak da mi pomognu ili im skrenuti pažnju da dođu ovdje. Glupo mi je vrištati jer nema smisla.

Što bi bilo ako... Ma probati ću. Zamislila sam maloga duha kojeg je napravio V. vatre kada je dozvao kočiju.

Otvorila sam oči te nije bilo ničega. Pokušala sam to napraviti nekoliko puta, ali ništa.

Morati ću naučiti kako se to radi. Ne ostaje mi ništa drugo nego sjediti ovdje i čekati da netko naiđe.

Uspjela sam sjest te sam se sklupčala. Stavila sam glavu na koljena i zatvorila oči.

°°°°°°°°°°

Polako otvaram kapke. Kada ih otvorim vidim stari luster iznad moje glave.

Osjetim tvrdu podlogu ispod mog tijela. Polako se ustajem u sjedeći položaj te vidim prizor koji sam se najmanje nadala.

Žena koja stoji nekoliko koraka od mene je drukčija od vladara koje sam vidjela.

Imala je napola plave i napola zelene oči. Izgledale su joj kao da su nacrtane i po pola šarenice povučena crta tako da ne prelazi druga boja crtu.

Plava kratka kosa joj je dosezala do ramena, a šiške su prekrivale čelo i obrve. Bila je manje građe, ali savršene kilaže za njenu visinu.

Uhvatila sam se za kosu. I dalje je iste dužine kao i uvijek.

"Moji ljudi su se sjetili da si trebala ići iza njih, pa su se vratili. Vidjeli su da si zapela kosom te je jedan rekao da ti treba jednostavno odrezat kosu, ali sam mu rekla neka je ostavi. Kosa i oči pričaju svoju priču o čovjeku koji ih nosi. A koja je tvoja priča?" stavila je ruke iza leđa.

"Ja je nemam. Osim ako se broji da je Nina došla po mene i evo me."

"Svatko ima priču. Znači ti si sa Zemlje?"

"Da."

"Zanimljivo", rekla je više sebi u bradu.

"Oprostite što pitam, a tko ste vi?"

Gledala sam kako se obukla. Tamno plavo odijelo i bijela košulja. Na sakou s desne strane je imala one znakove kao i na stupu. Krug i pet znakova.

"Moje ime je Earráid, što znači Greška. Kao što vidiš imam čudne oči. Pola plave pola zelene. To je zbog toga što su mi roditelji nisu bili istog elementa. Majka mi je bila vladar vode, a otac zemlje. Ubijeni su zbog toga, odsječene su im glave."

"Žao mi je", stvarno to mislim.

Užasno je kada ti ubiju roditelje.

"Ne mora ti biti. Ja sam znanstvenica za takve slučajeve. Nejasne. Kao što smo nas dvije i kao što je Franova bolest."

"Kako mislite nas dvije?"

"Pa ti imaš plave oči, smeđu kosu, a načula sam da ti je na suncu bakrena, i nadnaravnu ljepotu."

"Aha, to", kao da to sama nisam znala.

"Izvadila sam ti krv dok si spavala", rekla je. Samo sam šutila jer ne znam što da dodam na to.

"Krv ti je normalna. Nema nikakvih štetnih tvari ili ljudskih sastava. Štoviše, tvoje je krv toliko čista da ne mogu vjerovati."

Klimnula sam glavom. Malo me boli desno rame pa stavljam ruku na njega.

"Boli te desno rame? Smijem pogledati?" približila mi se korak naprijed.

"Ne."

"Zašto?"

"Zato jer mi je rekla Nina da ne smijem nikome pokazivati", odgovorila sam te se ona opet vratila za korak.

Okrenula se te krenula u nekom pravcu. Iza nje se nalazila vrata te je krenula prema njima. Ustala sam se te krenula za njom.

Kada smo izašle iz sobe ušli smo u nekakav hodnik koji je imao niži strop.

"Ta soba gdje si se nalazila inače nam služi da stavimo ljude koje moramo pregledati", govorila je dok smo hodale kroz hodnik.

S jedne strane sam vidjela tri vrata koje su na vrhu imale rešetke. A s druge strane dvoje običnih.

"S lijeve strane su nam mjesta gdje stavljamo ljude koji imaju napadaj bijesa ili slične stvari, a desne su iste prostorije kao i ona gdje si ti bila."

Kada smo došli do velikih metalnih vrata, Earráid je bila došla na lijevo krilo vrata te nešto napravila.

Poslije nekoliko trenutaka se pištanje koje je trajalo 5 sekundi te su se vrata otvorila.

Iza njih se nalazila ogromna prostorija. Vidim nekoliko stolova, na lijevoj strani prostorije su bili monitori preko cijelog zida.

Desna strana je bila puno posudama s formalinom. Unutra su se nalazili neki ljudi. Osjetila sam kiselinu u stomaku te sam skrenula pogled.

"Što je Franu?"

"To je prvi put da vidim takvo nešto. Još nisam sigurna što bi trebalo biti, ali ne liči mi da je nešto što će proći."

"Što to treba značiti?" sjednem na prvu stolicu za stol.

"Allis, to je ozbiljna bolest."

"Koliko?"