Posljednji plamen

Dobro sam, stvarno

Zaustavio se auto i ja sam istog trena istrčala iz njega. Ušla sam u bolnicu i brzo došla do šaltera.

"Oprostite, gdje se nalazi Fran?" upitala sam.

"Prezime?" ne znam.

Nikada me nije rekao. Aa.

"Ne znam."

"Gdje živi? Kako izgleda?" upitala je teta na recepciji.

"Ima bakrenu kosu, crvene oči, visok je..." prekinula je.

"Crvene oči? Znam. Leće mu izgledaju stvarno. Na drugom katu soba na desnoj strani. Piše 372."

"Hvala ", otrčala sam u pravcu kojem mi je pokazala i ušla u lift.

Taman kad su se vrata lifta trebala zatvoriti, ušao je Six.

"U zadnji tren ", rekao je i namignuo mi.

Stisnula sam tipku za drugi kat i krenuli smo.

Tišina je vladala liftom. Moglo se samo čuti kako plačem točnije kako jedva dolazim do zraka. Kada su se vrata lifta otvorila opet sam izletila van.

Skrenula sam desno i tražila broj 372. 364...374. Preskočila sam. O, evo je. Vrata su se otvorila. Izašao je doktor.

"Tko ste vi?" upitao je doktor.

"Ja sam Franova cura."

"Ja sam mu prijatelj."

Mogu si misliti.

"Je li Fran dobro?" upitala sam.

Nadam se najboljem po stoti put.

"Ne razumijemo kako je još živ. Trebao je biti mrtav prije mjesec dana. Prije par minuta se probudio."

"Mogu li ga vidjeti?" upitala sam.

"Može samo jedan ", rekao je doktor.

Six je klimnuo glavom. Došla sam do vrata te otvorila ih.

U sobi je bilo tri kreveta, ali dva su bila prazna. Na srednjem krevetu je ležao Fran sa svim mogućim iglama u sebi.

Nasmiješio se kada me vidio.

"Hej."

"Hej, kako si mi? Što je bilo?"

"Ma ništa posebno. Samo mi odjednom bilo crno pred očima. Dobro sam."

"Po riječima doktora baš i ne bih rekla da si dobro ", podignula sam obrvu.

"Dobro sam, stvarno. Ne lažem. Sto posto su ti utuvili u glavu kako sam već morao biti mrtav. Bla bla bla. A ti si sto posto zaboravila da smo besmrtni, pa si povjerovala i plakala. Vidi se."

"Dobro, onda ", nasmijala sam se.

"Gdje si ti bila?" pitao je.

Šta ja njemu trebam reći : Ej, oteli su me dvoje ljudi od tvoje bivše.

"Ma... Morala sam negdje ići. Nego što ćemo mi s tobom?" brzo sam promijenila temu jer nisam dobra u laganju.

"Pa, ništa. Otići ću iz bolnice."

"Ali nitko ti neće dati da ideš jer si "smrtno" bolestan."

Vrhovni vatre POV.

Čulo se otvaranje vrata. Ustao sam sa stolice. Čuli su se koraci u hodniku koji su se približavali kuhinji.

Kada su se otvorila vrata izvirila je bakrena kosa. Izašla je jedna djevojka, ali nije bila Allis.

"V. vatre. Nisam znala da ste Vi tu ", rekla je djevojka i nakolnila se.

Klimnuo sam glavom. Jako mi je bila poznata. Ne mogu zapamtiti baš ime svakog učenika. Martinino ću isto zaboraviti za jedno pedeset godina.

"V. vatre to je Kristijana, ako je se sjećate ", rekla je Martina.

"U magli ", bar sam rekao istinu. Kristijana se nasmiješila te sjela za stol.

"Gdje Six i Allis?" upitala je Martina.

Six? Jako mi je poznato ime... Sjećam ga se. On je radio probleme, ali ne one ogromne. Jako je volio trenirati. Ni dan danas ne znam zašto se tako zove. Ako me pamćenje dobro služi, ja sam mu čak bio mentor.

Njegova mama je bila profesorica, ali prije osam godina je napravila Charr.

"Fran je u bolnici, pa je Allis sa Sixom otišla tamo. Nije mogla govoriti puno koliko je plakala. Doktor mi je rekao preko mobitela da ima smrtnu bolest ", odgovorila je Kristijana.

Fran ima smrtnu bolest? Nasmijao sam se.

"Kika, pa ne postoji smrtna bolest za nas ", rekla joj je Martina.

"Znam, ali izgleda da Allisi to nije ništa značilo. Oni će uskoro doći ", klimnuo sam glavom.

Toliko ne mogu dočekati da vidim Allis. Falila mi je. JA ne mogu vjerovati što pričam. Pa ja sam V. vatre, a ona jedna obična učenica.

Ne, nije obična. Ona je drukčija, ali pozitivno drukčija. Te njene plave okice, smeđo-bakrenasta kosa i njeno tijelo. Saberi se.

"Zašto ste Vi ovdje?" što da je odgovorim?

Mislila bi da sam lud kad bih rekao zbog Allis.

"Da, zašto ste ovdje?" sad je i Martina nadoljevala.

Jadna ona kad je dovatim. Ajde, smiri se. Smisli nešto.

"Nisam dugo bio na Zemlji ", to je djelomično istina.

Nisam bio na Zemlji, pa već pet stoljeća. U globalu se sve promijenilo.

"Aha ", Kristijana je povjerovala.

Pao mi je kamen sa srca. Sad moram ponovo čekati da Allis dođe. Ja ću poluditi s ove dvije.

Nešto su pričale, a ja sam gledao u moju čašu s malo crvenog napitka. Opet sam čuo otvaranje vrata.

Podignuo sam pogled k Martini i ona je klimnula glavom. U sekundi sam se našao u hodniku.
Kada su se vrata otvorila, vidio sam nju. Allis i imala je osmijeh na licu. Kada me ugledala osmijeh joj se još više razvukao.

"Bok."

"Bok ", odgovorio sam.

Fran POV.

Ležim u bolničkom krevetu i gledam kroz prozor. Allis mi je uljepšala dan kada mi je rekla da nije oteta nego da je morala otići negdje.

Barem mi se mogla javiti da se ne brinem toliko, ali dobro.

U sobu je ušao doktor i nešto zapisivao na neke papire. Podigao je pogled pa ga vratio na papire.

"Kako se osjećate, gospodine...Renser?"

"Osjećam se normalno."

"Ništa vas ne boli?"

"Ne."

"Vi ste prvi slučaj smrtne bolesti da vas ništa ne boli i da ste još uvijek živi. Koja je tajna?"

"Kada bih vam rekao ne bi vjerovali ", nasmijao se te otišao.