Posljednji plamen

Ozbiljna bolest II.

"Još nisam sigurna", odgovorila je te se okrenula prema monitorima.

"Union, stanje ", kada sam bolje pogledala vidjela sam da ona dva doktora nešto pišu na kompjuterima.

Onaj doktor koji je čučnuo pored stupa se okrenu i klimnuo. Stisnuo je neku tipku i preko svih monitora se pojavilo Franovo ime i Renser.

On se tako preziva? Nije mi rekao. Bilo je i njegova slika, točnije više njih. I još od nekih ljudi.

Zapazila sam na jednom monitoru kako netko lebdi s puno cijevi zabijeno u tijelo. Fran.

"Stanje mu je sve gore i gore, gospođo. Oči mu postaju postepeno bijele iz svakog sata. Nešto nevalja s njim, gospođo."

"I mislila sam", promrmljala je.

Došla je bliže monitorima.

"Daj mu napitak za halucinacije."

Union je klimnuo te nešto brzo utipkao u kompjuter. Jedna od cijevi postajala je tamnija. Kada je bila potpuno tamna Fran je počeo nešto mrmljati.

Odjednom čujem vrisak. Fran još jednom vrisne. Naglim potezima miče glavu lijevo - desno i nešto mrmlja.

"Allis! Ne! Pustite ju!" derao se.

Osjetila sam kako mi oči postaju vlažne.

Jedna suza mi je skilznula niz obraz, ali sam je brzo obrisala. Neko vrijeme je vikao te je rekao tri riječi koje su me iznenadile koliko god da sam ih čula.

"Volim te, Allis, i nitko te neće ozlijediti dokle sam živ", prošaptao je.

Earráid se okrenula prema meni, a ja se nisam mogla usuditi da maknem pogled s monitora koji je prikazivao Frana.

"Jeste li vi...?"

"Da", glas mi se slomio što je dalo motivaciju mojim suzama da se kotrljaju niz moje lice.

Ona je samo klimnula.

"Union, dosta."

Tamna cijev je postajala svijetla, a Fran je polako postajao mirniji. Došla je do mene te me pogledala svojim očima.

"Koliko to traje?"

"Mmm... Mislim da će uskoro dva mjeseca."

"Koliko dugo on ima bolove ?"

"Ne znam."

"Je li..."

"Oprostite, ali imamo problem ", čula sam Unionov glas.

Ovo nije dobro...

Vrhovni vatre POV.

Ušli smo u dvorište dvorca. Six hoda korak iza mene.

"Koliko dugo nisam bio ovdje. Samo što je sad drukčije ", rekao je.

"Da, ljepše je ", potvrdio sam.

"Od kada je ovako? Mislim koliko se ja sjećam pričali ste da ovdje nikada nije bilo sunca, a gle sad sunce i cvijeće."

"Od kada je Allis došla ovo mjesto se počelo mijenjati. Priča se svašta. Puno je teorija u pitanju."

"Aha."

Ušli smo u dvorac i nije bilo nikoga. Krenuo sam na kat. Te opet na drugi.

Skrenuo sam desno i išao sve do svojih odaja. Six me cijelo vrijeme prati.

Otvorio sam vrata odaja i dočekao me ugodan prizor. Meni jako poznata figura stajala je kod prozora i gledala kroz prozor.

Njena smeđa kosa je padala skoro do stražnjice i ona se obgrlila rukama.Tišinu je parao neki zvuk. Čuo sam kako jeca.

"Allis?" prošaptao sam te se ona istog trena okrenula.

Čim sam vidio njene lijepe plave oči da su postale crvene od plakanja odmah me steglo u grlu. Suze su se kotrljale niz njeno predivno lice.

Potrčala je prema meni i zagrlila me. Uzvratio sam joj. Osjećam se potpuno kada mi je ona u naručju. Volim taj osjećaj. 

I dalje je jecala meni u odijelo, ali sad je normalnije disala. Jednom sam je rukom mazio po kosi, a drugu sam obgrlio oko njenog malog tijela.

"Shhh. Bit će sve dobro ", rekao sam joj u kosu te je poljubio u čelo.

"Nn... neće. Onn... Je ozbiljno bbolestan."

"Tko to?" malo sam se odmaknuo od nje da joj vidim lice, ali sam je i dalje držao u naručju.

"Fran ", te je počela ponovo plakati.

"Što je toliko ozbiljno?" upitao sam je.

Palcem sam obrisao nekoliko suza što su se spustile, ali nije ništa vrijedilo kada su došle nove.

"Ssmrtno."

Došlo mi je da se nasmijem. Smrtno? Ovo je neki vic.

"Tko ti je to rekao?"

" Earráid."

Earráidino ime iz njenih usta je zvučalo lijepo, ali kada sam shvatio da govorimo o osobi koja je u prošlosti bila zaljubljena u mene, želio bih da je nije ni spomenila. Nas dvoje imamo... jako zanimljivu prošlost iza sebe.

Nisam ni očekivao da će joj netko drugi reći kada je Earráid specijalna baš za takve slučajeve.

"A kako to misli smrtno? Pa mi smo besmrtni ", upitah.

"Moći se okreću protiv njega i to ga polako ubija ", vidim da će ponovo početi glasno jecati te sam je brzo čvrsto zagrlio.

"Kako je to moguće?" nije mi jasno.

"Ne zna ni ona trenutačno, ali ništa drugo ne može biti. Polako gubi krv, gori skoro u doslovnom smislu i ne osjeća ništa na ruke. Šarenice mu postaju polako bijele."

"Uuu, to je gadno ", tek sam se sad sjetio da se Six nalazi ovdje.

Odvojili smo se te sam vidio da je Allis malo zadobila boje u obrazu.

"Bok, Six ", rekla je gledajući u pod.

"Bok, Allis ", uzvrati joj Six sa smiješkom.

Raširio je ruke očekujući da ga zagrli i za moje iznenađenje, i razočarenje, je.

"Bit će on dobro. Žilav je on momak ", kada je to rekao namignuo joj je.

Ona se nasmiješila te klimnula glavom. Neko vrijeme je vladala tišina. Nitko nije započeo razgovor, a Six je i dalje imao jednu ruku preko Allisinog ramena.

Osjetio sam val lagane ljubomore.

"Jeste gladni? Idemo u kantinu ", rekao sam te smo se uputili tamo.

Do kantine smo se zezali, šalili i smijali. Ovo mi je bio najljepši trenutak kada se nisam osjećao kao Vrhovni nego kao običan vladar. Ali sve je to prekinulo kada smo ušli u kantinu. 

Sve što je lijepo kratko traje, zar ne?