Cigareta koja lagano dogorijeva, posljednji dim koji uvlačim duboko u pluća u nadi da ću osjetiti žar koji mi pali pluća baš onako kako daljina svakog dana, sata i minuta pali moje srce. Topla proljetna noć nad Sarajevom koja je mogla biti naša, za mene je tako hladna, hladna, jer ma koliko moje tijelo bilo fizički ugrijano, moja unutrašnjost je hladna, prehladna. Nemam te, nikada te nisam ni imala, sve je bilo samo priviđenje koje mi je tako magično zaslijepilo oči i natjeralo me da pomislim da je nemoguće ipak moguće. Dugo mi je trebalo da shvatim da je ono što smo ti i ja, što smo mi, željeli nedostupno, jer previše je razlika među nama koje se produbljuju iz dana u dan stvarajući jaz koji se nikada neće moći prevazići, željeli mi to ili ne. Predugo sve ovo traje za nekoga ko je kilometrima daleko, za nekoga ko je odgojen u drugačijem duhu i po drugačijim kodeksima, predugo za tebe koji nisi imao namjeru da se vežeš za nekoga ko ti nije blizu, predugo za mene koja ti je dozvolila ustupak u svom životu tek onako, radi par noći dopisivanja.. Par noći.. Možda je ipak bolje reći, par mjeseci, a evo sad i godine dana. Naivno sam te pustila u život misleći da ćeš biti samo još jedna od onih proleterskih osoba s kojima sam se trudila da zaboravim prošlost, i znaš šta ? Uspjela sam u tome, ti si uspio. Izbrisao si sve ono što je bilo prije tebe i napisao novu historiju u mom srcu, historiju koja će zauvijek ostati nedorečena, jer ni ti, ni ja nemamo snage da se izborimo sa preprekama na koje bismo naišli kada bismo stali jedno uz drugo. Zapravo, nisam sigurna ni da bi ti želio stati uz mene, jer mnogo puta si dokazao da si osoba koja ide linijom nižeg otpora. Jedna, druga, treća.. Jedna po jedna koje se nižu na tvome ramenu u kojima tražiš mene, tražiš ono nešto što imam ja. Ali eto, meni toliko značiš da ti dopuštam čak i to da pokušaš da me zaboraviš i kreneš dalje, ne silim te ni na šta, ali zašto onda ne pustiš i ti mene ? Zašto me zoveš u tri sata po pola noći ubijen od alkohola govoreći mi da svaka liči na mene ali da nijedna nije ja, da nijedna nema moju dušu, i moj osmijeh, da nijedna nema moje zagrljaje, milovanja i poljupce.. Zašto mi uporno pričaš da me pronalaziš u svakoj pjesmi i ispijenoj čaši, zašto me mučiš ? I ovako se jedva borim sama sa sobom, sa osjećajima koji me lome iz dana u dan, gledajući kako mi se svaki dan svijet ruši, a ja stojim sa strane.. Otežavaš mi ionako otežan život, ubijaš me. Svjesno ili nesvjesno to radiš, bacaš me u ambis beskonačnosti iz kojeg nema izlaza. Ovo je noć u kojoj tonem, dok ti vjerovatno i noćas u nekoj koja te podsjeća na mene tražiš utjehu, a ja.. Iako nemam snage da ti ovo kažem direktno, jer znam da bi te slomilo, zato govorim ovdje.. Pusti me da nastavim dalje, sama, bez tebe, bez ikoga. Mada znam da nikada više neću imati onaj osmijeh na licu kao nekada i onu radost na srcu kao kada smo ti i ja bili na početku ničega, makar ću znati da te nemam, a nikada te nisam ni imala, zar ne ? Vremenom će valjda rane zacijeliti, vremenom ću te valjda zaboraviti, ili ću naučiti da živim samo sa uspomenom na tebe i naše zajedničke trenutke, iako ih nije bilo puno. Živ se čovjek na sve navikne, pa valjda ću i ja. Iako sam ja iznutra mrtva za svaku novu ljubav, za svakog novog muškarca.. I želim da znaš još jednu stvar, ne tjeram te od sebe zato što te ne želim, zato što mi ne značiš, baš napotiv..
Ja za tebe život daću,
ruski rulet odigrat ću.
da ti oči gledam
bar još jedan dan..
Stegnem šake kad zaboli,
kunem što te druga voli,
što si našu ljubav izdao..
I opet bih kо prije,
i opet bih kо prije,
da ljubim tvoje usne nevjerne
i šta mi vrijredi sad
tvoj poziv il' poruka
kad znam da te i noćas druga ljubila..
